Prije par dana bio je u posjetu Daruvaru prijatelj iz Češke i, naravno, što će donijeti kao znak pažnje, nego neko dobro češko pivo. Ovoga puta izbor je pao na moravsku pivovaru Bernard iz Humpoleca i to za naročitu dvolitrenu bocu, koja je sama po sebi sjajan suvenir. A kad je već riječ o Bernardu, to me je podsjetilo da već neko vrijeme na stolu leži novi broj časopisa Vlastní cestou (Svojim putem), koji kvartalno izdaje ova agilna pivovara. Obično se u svakom broju nađe neka zanimljivost koju vrijedi prenijeti, pa hajde da vidimo što ima ovoga puta.
Razlog više da to učinimo je taj što magazin Vlastní cestou slavi okrugao dvadeseti rođendan – prvi broj pojavio se u jesen 2005. godine i od tada je dostupan besplatno u pivovari i ugovornim pivnicama, ili u vašem poštanskom sandučiću u koji će stizati svaka tri mjeseca, po jednom u svakom godišnjem dobu, ponavljam: potpun o besplatno, jer izdavač ne traži ni da platite poštarinu, dovoljno je ispuniti formular na web stranici pivovare. A na dotičnoj web stranici možete skinuti kako aktualni, tako i bilo koji stari broj časopisa u PDF formatu.
Vlastni cestou (Svojim putem), časopis koji izdaje Stanislav Bernard, vlasnik obiteljske pivovare Bernard iz Humpolca. Međutim, to je luksuzni magazin koji objavljuje putopisne članke, fotoreportaže, priče i intervjue, a pivu su posvećene samo dvije redovne rubrike – novosti iz matične pivovare i popularno znanstveni eseji o raznim aspektima piva, koje ponekad prevodimo za naš portal, poput ovoga o pivu s fitoestrogenima. To dakle, teško možemo nazvati pivskim časopisom. To je zapravo igračka vlasnika pivovare, koji si može priuštiti da iz osobnog gušta izdaje skupu tiskovinu, koju dijeli besplatno, pa čak na zahtjev šalje i u inozemstvo. Tako sam o Bernardovom magazinu pisao 2008. godine u članku Nema više pivskog glasnika. Sada ćemo piti neobrazovani, u kojem sam predstavio periodičnu literaturu o pivu dostupnu ljubiteljima pjenušave tekućine, koji uvijek žele znati više. A kada u Googlovu tražilicu upišete Vlastni cestou, kućna umjetna intgeligencija ponudi ovaj sažetak:
Magazín Vlastni cestou (Svojim putem) je tromjesečnik koji izdaje Rodinný pivovar BERNARD (Obiteljska pivovara Bernard). Sadrži razne članke, intervjue, reportaže i druge sadržaje koji sežu od pivovarskog svijeta do drugih zanimljivih temama. Magazin je osnovan 2005. godine, a od tada je dobio preko 30 stručnih nagrada.
U magazinu se nalaze intervjui s zanimljivim osobama, reportaže o različitim mjestima i događajima, kao i kratki članci o raznim temama. Primjer toga je intervju s Vladimírom Pikorom, foto reportaža o rijeci Berounci, intervju o konjaku s Terezom Franc Křivinkovom i reportaža o londonskim parkovima. Magazin također uključuje i kratke priče poput Nabídka, která se neodmítá Rodinný pivovar BERNARD (Ponuda koja se ne odbija).
Za one koji su zainteresirani za pivovarsku industriju, Vlastni cestou je odličan izvor informiranja. Međutim, magazin nije ograničen na tu temu i pruža različite sadržaje koji će zainteresirati širu publiku.
I ovaj broj, baš kao i svi dosadašnji, vrlo se malo bavi pivom – tu je redovita duplerica s kratkim vijestima iz same pivovare, par reklama i priča, aa ostalo su razgovori s umjetnicima, njihovi portreti i reportaže. O pivu govori gazda Stanislav (Bernard) u uvodniku posvećenom certifikatima koje Bernard dodjeljuje ugostiteljskim objektima s kojima ima ugovor o točenju svoga piva. Pa kaže:
Posjedovanje gostionice nije med i mlijeko. I sami posjedujemo jednu, pa znamo koliko je to teško (U Bernardovoj pivnici u Humpolecu nastala je prošle jeseni ova fotografija za šankom, na kojem smo drugar Josip Souček i ja otpočinuli uz pokoje pivo iz dnevne ponude nakon obilaska novootvorenog posjetiteljskog centra sa sjajnim dućanom i vidikovcem, op. urednika). Ne radi se samo o točenju piva ili prženju odrezaka: pivnica je mjesto gdje se ljudi sastaju, gdje raspravljaju o svakodnevnim brigama i velikim životnim pitanjima. Ali održati takav posao na životu postaje sve teže. Vlasnici gostionica moraju se nositi s brojnim preprekama. Prije mnogo godina došla je zabrana pušenja, koja je mnogim poduzećima oduzela goste. Zatim je udario Covid i pivnice su se zatvarale iz minute u minutu. Baš kad su se počeli oporavljati, stigla je ogromna inflacija, rastući troškovi, skupa energija i nevjerojatan birokratski teret, koji i dalje raste unatoč stalnim obećanjima političara. I kao da to nije dovoljno: vrlo je teško pronaći pouzdano osoblje.
Ipak, postoje poduzeća u kojima jedva možete pronaći slobodno mjesto. Gdje je sjajna atmosfera, gdje vas osoblje dočekuje s osmijehom, a hrana koja miriše na poštenu kuhinju stiže na vaš stol, i gdje možete uživati u odličnom točenom pivu. Jer poslužiti gostu pivo jednako ukusno i svježe, kao u trenutku kad je napustilo pivovaru, nije stvar koje se dešava sama po sebi. Za to je potrebno iskustvo, briga i ljubav. A ona mjesta koja to stvarno mogu, mi ćemo znati cijeniti. Ne dodjeljujemo samo certifikate kvalitete - oni su rezultat višegodišnjeg zajedničkog truda našeg tima i svakog poštenog vlasnika pivnice koji je u svoje poslovanje uložio dio svog života. To je nagrada za ljude koji mogu stvoriti mjesto gdje se gosti vole vraćati.
S mnogima surađujemo desetljećima, a naši odnosi nisu "samo" po isporuci piva, već po međusobnoj podršci, dijeljenju iskustava i pronalaženju načina da se to radi još bolje. Nešto tako istinski pošteno jednostavno ne pada s neba, to je naporan rad i puno truda koji nas čine vrijednima da krenemo zajedničkim putem do obostranog uspjeha. Dodjela certifikata u našem centru za posjetitelje simbolična je šlag na torti. To je trenutak kada možemo licem u lice reći da nam naš rad daje smisao. Istovremeno, osjećamo se motivirano da nastavimo, i zato što vidimo koliko sjajnih, poštenih tvrtki raste. Naša zahvala i najljepše želje idu svim nagrađenima. I ne zaboravimo da pivnica nije samo pivo: to je dio kulture, mjesto susreta i srce svake zajednice.
Tako Stanislav Bernard piše o lokalima u kojima se toči Bernard, a s kraja ovog broja časopisa Vlastni cestou prenosimo još štosan feljton koji govori o – pisanju za tromjesečni periodik. Naravno – za magazin Vlastni cestou:
Ondřej Neff
RITAM ŽIVOTA NOVINARA
Pišem ove retke u vrijeme kad je konačno počela ciča zima, vani mrzne, a napokon – čudi se svijete! – pada i snijeg. Vi okrećete stranice časopisa Vlastní cestou, a ako pogledate kroz prozor, vidjet ćete da je proljeće. Da, tekstovi za kvartalni periodik pišu se dugo unaprijed, time sigurno ne otkrivam nikakve zapanjujuće tajne iz redakcijske kuhinje. U praksi štampanog tiska, oprostite na izrazu, ali kako drugačije odijeliti „tisak” od „medija”, a u stvarnom tisku poznajemo dnevnike, tjednike, mjesečnike i tromjesečnike, odnosno četvrtgodišnjake kao najčešću periodiku. Postojali su i dvotjednici, ali njima nikad nije bilo lako, jer je ljubazni čitatelj morao pamtiti da taj njegov časopis ima izaći taj tjedan a ne onaj sljedeći, a dok bi on to stigao zapamtiti, već bi promašio termin.
Upoznao sam rad u dnevnim novinama i u tjedniku, a radio sam i za mjesečnik. Sada evo pišem i za časopis koji izlazi kvartalno.
Počinjao sam još kao maturant u godini atentata na Kennedyja u sada već davno nepostojećem tjedniku Svijet u slikama. Osnovama zanata učio me stari premazanac Mirek. Tek puno godina kasnije mi je sinulo da je taj premazanac samo tri godine stariji od mene i da se za to vrijeme nije baš mogao premazati s ne znam koliko iskustva. Samo što sam ja bio jako zelen žutokljunac pa sam ga uzimao za ozbiljno. U našu redakciju došao je iz dnevnih novina, također već davno ugašenih.
„Bila je to luda jurnjava“, objasnio je sa šalicom kave u ruci. „Ne želim da me se progoni.“
Učinio je kako je rekao, stvarno ga se nije progonilo. Kasnije sam saznao koliko je pričao gluposti.
Najveća jurnjava je baš u tjednim novinama. Pišeš materijale za broj nakon sljedećeg i moraš raditi korekturu za broj koji izlazi sljedeći tjedan. Malo vas je u redakciji, pa to nitko neće učiniti umjesto tebe, i tako se to stalno vrti u krug.
Najbolje je ipak u dnevnim novinama. Tamo ima puno ljudi, svi rade samo mali dio izdanja, a ako ne dođeš na posao, možda će primijetiti, ali novine neće prestati izlaziti. Sad, naravno, puno pretjerujem, jer danas ljudi u medijima svugdje crnče kao mravi u ormaru i ne znaju gdje im je glava, ali i danas vrijedi princip da je svatko lakše zamjenjiv u novinama nego drugdje.
A kako stoje stvari s mjesečnicima, i kako s tromjesečnicima? Tamo je najveća prijetnja protok vremena. Dani prolaze i ništa se ne događa. Kao što sam spomenuo na početku, hladno je i pahulje snijega tiho padaju na krovni prozor mog ureda. Tada u mom rokovniku eksplodira bomba u obliku podsjetnika: tekst za Vlastní cestou! Treba ga napisati, poslati u redakciju, gdje uklanjaju greške i izgovorene gluposti, a Luděk Bárta se pita što bih trebao nacrtati za ovo, a onda ide grafičkom dizajneru... Odjednom se mir pretvara u dramu.
Nije to ništa. Ako uzmete u obzir da imam iskustva od vremena atentata na Kennedyja, točno ćete pretpostaviti da me to neće omesti. Samo me podsjeća na neumoljiv protok vremena. Moj tata je u starosti znao reći: U posljednje vrijeme ne radim ništa osim što kitim božićno drvce. Slično tome mogu požaliti što ne radim ništa osim što pišem tekstove za Vlastní cestou. Kad sretnem Mireka na onom svijetu, on je tamo već dugo, reći ću mu: Dnevnik je gnjavaža, tjednik je još veća. Ali kvartalni časopis je prava stvar, hvala Bogu da se mogu opustiti!
Ilustracija Luděk Bárta
Prijevod Mato Pejić
Za one koji žele znati više:
