Na kraju srednje i početku faksa alkohol nas je strašno fascinirao. Bilo je zabavno piti s ekipom, najčešće pivo, ali pilo se i žestu i vino. Naročito crno. A bilo je zabavno prisjećati se drugi dan tko je napravio najveću glupost, i raspravljati tko je najmamurniji. Na moru, tu negdje u to doba, naučio sam što znači narodna poslovica klin se klinom izbija. Ne znam kako bih znao ranije da je o mamurluku.
Sjećam se jednom nas pet-šest iz razreda što smo si bili baš dobri, pod velikim odmorom kupujemo vino i neku klopu u lokalnom dućkasu. Dvije litre najjeftinijeg crnog vina, Ribara, pola prerezanog kruha i par šnita Parizera. Podriguše. Neka gospođa na kasi ispred nas, vidi nas tako mlade i blesave i pita - dečki, pa nećete valjda samo to pojesti. Jebiga, teta, samo za to imamo para. I ona kasirki ostavi cirka današnjih pet eura. Da dečki pojedu nešto. Još ta draga žena nije ni izašla kroz vrata, a frend kasirki kaže - za tih pet eura, dajte nam još… litru Ribara.
Znali smo da cuganje nosi i neke opasnosti, ali time nam je bilo još interesantnije. Uz to, pazili smo - i na sebe, i jedni na druge. Nekad mi se činilo da su te zeznute situacije zapravo stvarale neke posebne veze među nama koje još uvijek postoje i traju.
Naravno da su tu bila i razna natjecanja, drinking games. Kartali smo, naročito ljeti, na moru, pa tko izgubi pije. Krenemo s cugom po partiji, a onda završimo pijući na svakom dijeljenju. Nemamo cijelu noć, treba malo i živjeti. A nekad je samo trebalo popiti više od drugih. Nije ni čudo kad smo svi kao klinci očarano gledali kako Marion Ravenwood frajerski pobjeđuje u toj “igri” u svom baru u Nepalu u prvom filmu o Indiani Jonesu. Čini se da su nekad filmovi za djecu bili drugačiji.
BOTTOMS UP!
Uglavnom, jedno od tih šašavih natjecanja bilo je tko će najbrže popiti pivo iz boce. Na eks. Kad pijete brzo iz boce, problem je da u njoj iza piva ne ostaje ništa. Zrak pod vrlo malim pritiskom. Nešto kao - vakuum. Zrak mora ući unutra, a ne može drugačije nego kroz grlić radman boce kroz koji istovremeno teče pivo. I taj zrak pivu s kojim ratuje usporava istjecanje.
To me sjetilo na još jednu glupost koju smo radili, obično kad smo pili u parku. Znali bismo lupiti dnom svoje boce vrh boce koju frend drži u ruci, pa bi se njemu pivo svo zapjenilo. A onda bi se zapjenio i on. Na opće oduševljenje svih. Emocionalna reakcija bez previše truda. Trolanje prije interneta. Jeste li ikad razmišljali, ako ste to kojiput napravili, zašto se vaše pivo pritom nije zapjenilo?
Pritom se znalo dogoditi i nešto još luđe. Boci koja je bila udarena, otpalo bi dno. To je tek bilo totalno šašavo. Frend kojem se to dogadi obično se ne bi zapjenio, nego nam uputio jedan od onih sažalnih pogleda u kojima je bilo sadržana i činjenica da je za tu bocu kao kauciju na kasi ostavio osobnu, i neizrečeno pitanje - zašto od svih baš ti moraš uvijek biti idiot.
Za sve te fizikalne fenomene razlog je taj opet taj nešto kao vakuum. Za naše psihičke i karakterne nedostatke, mislim da stručnjaci imaju neke druge latinske nazive.
Dakle, kad udarimo odozgora bocu drugom bocom, boca koja udara kretala se, kao i pivo u njoj, i zaustavljaju se zajedno u trenutku udara. Pivo malo pritisne dno, nastane veći tlak, nema vakuuma. Pivo se može malo zapjeniti, kao da spustimo bocu na stol. Čak i manje od toga, jer stol je čvrst pa se naglo zaustavlja, a ovdje je druga boca u pokretnoj ruci što dodatno amortizira udarac.
SITUACIJA S DRUGOM BOCOM JE DRASTIČNO DRUGAČIJA
Staklo se u trenutku udarca praktično trenutačno pomiče, dok pivo kasni. Još ne zna da se nešto dogodilo. Ima inerciju i samo želi da ga pustimo na miru. Želi ostati na mjestu. U prostoru iza pomaknutog stakla i zaostalog piva nastaje područje jako niskog tlaka. Nešto kao vakuum. Nastaju mjehurići koji nisu oni normalni, od ugljikovog dioksida (ili dušika kod Guinessa), već mjehurići koji se sastoje gotovo ni od čega. Ispunjeni su malom količinom plinova otopljenih u tekućini, pa čak i samom tekućinom koja se pretvara u plin.
Sve to događa se u totalno nenormalnom stanju pa čim dođe u normalnu okolinu s normalnim pritiskom ti mjehuri nestaju. Oni normali mjehurići daju se malo stisnuti, kao što možemo stisnuti praznu plastičnu začepljenu bocu, ali ne previše. Oni neće samo tako nestati u tekućini. Ovi nenormalni, vakuumski mjehurići mogu potpuno nestati. I to se ubrzo i događa - dolazi do njihove implozije. Bivaju anihilirani od okolnog piva.
Mjehuri ničega ponovno postaju ništa. E sad, ako znate išta o fizici, znate da oni ne mogu samo tako nestati.
Mjehurići su nastali relativno velikom energijom, i kad nestaju, oni tu energiju vraćaju. A kako su maleni, vraćaju je na vrlo malom prostoru. To se događa oko dna udarene boce, gdje su i nastali u najvećem broju, jer je tamo najveći razmak između pomaknute boce i onog zaostalog piva. Energija je sposobnost tijela da napravi štetu.
Školski rečeno, čak i ako ništa drugo o ovome ne znamo, promjena energije stvara silu. Sila koja se stvara na nekom području stvara tlak. Što je manje područje, tlak je veći. A veći tlak radi veću štetu.
I znate to jako dobro. Prstom ne možete narezati luk, dok nožem, čija oštrica ima puno manju površinu od našeg prsta, bez problema izazivate suze u svojim očima, iako je sila kojom pritiskate nož slična onoj kojom biste ga stiskali prstom.
I tako se pivo nakon implozije hrpe tih mjehurića jako zapjeni, a oni mjehurići u blizini stakla mogu ga oštetiti toliko jako da boci otpadne dno.
NEŠTO NI IZ ČEGA
Ako vas ovo nastajanje vakuuma iz nečega podsjeća na nešto u fizici elementarnih čestica, niste na krivom putu. Tamo je situacija malo drugačija jer mi vakuumu, ničemu, dodajemo energiju i onda ta energija stvori nešto ni iz čega. Izbije čestice iz vakuuma. Ništavila. I onda te čestice nakon nekog vremena nestaju, a nama se vraća energija. Tako, primjerice, možemo stvoriti par čestica-antičestica, elektron-pozitron. A pozitron kad naiđe na elektron, oni se anihiliraju i od materije (i antimaterije) ostane samo energija. Taj princip koristi se u medicinkoj dijagnostici za koju ste sigurno čuli - onoj pozitronskoj emisijskoj tomografiji. Je, PET-u.
A sličnost je još dublja od toga.
Paul Dirac, čovjek koji je bio živi model za Sheldona Coopera iz Teorije velikog praska, pokušao je davne 1931. godine drugim sumnjičavim fizičarima objasniti kako izgleda prava stvarnost. Njegova ideja bila je da postoji more čestica. Povuče on tako vodoravnu crtu na ploči. Ovdi je more. Dolje. Gore je ništa. Vakuum. Ali i sve to izgleda kao ništa, dok ne dovedemo energiju. Kad imamo dovoljno energije, iz mora podignemo jednu česticu, a u moru ostane rupa. Kao onaj naš mjehurić. Ništa, a nešto. Rupa je antičestica i može se ispuniti samo tom česticom. Kad se ova vrati natrag, obje nestaju, a oslobađa se ona energija.
Ako vam se čini da ovom pričom nije baš izazvao opće oduševljenje svojih kolega, u pravu ste. I da, neki od fizičara uputili su mu sažalni pogled uz neizrečeno pitanje - zašto od svih baš ti moraš uvijek biti toliki idiot. Nije im previše zamjerio, ako je uopće skužio. Velim, Sheldon Cooper. Dvije godine kasnije bio je najmlađi dobitnik Nobela za fiziku do tada. Predvidio je čovjek postojanje antimaterije. Koju su u međuvremenu pronašli.
Zapravo je ova naša pivska priča još sličnija onoj o Higgsovom bozonu, jer nemamo materiju i antimateriji, nego jednu jedinu česticu. Dodajemo energiju u vakuum, nastaje čestica i baš kao naš mjehurić, ne može dugo preživjeti. Kad nestaje, oslobađa se energija. Kod nestajanja Higgsa u vakuumu, stvaraju se nove lakše čestice. Energija ne može nestati, pa se i dalje pretvara u materiju. Ili bude odnesena s dva novonastala fotona, najmanja komadića svjetlosti, koji odu svaki na svoju stranu. Aha, baš kao kod PET-a.
SVE JE POVEZANO U ZNANOSTI
I sve je slično jedno drugome. A to još nije sve.
Jeste li ikad razmišljali što se nalazi unutar Higgsovog bozona? Ili elektrona? Neke čestice imaju neku masu, neki imaju električni naboj, neke izgledaju kao da se vrte. Međutim znamo dobro da se ništa ne vrti, jer bi se elektron trebao vrtjeti brže od brzine svjetlosti da bi se vrtio tako kako nama izgleda (da bi stvorio magnetsko polje koje mjerimo da ima). I znamo da elektron nije neka masa u jednoj točki, iako ga mi tako tretiramo u fizici elmentarnih čestica, jer bi masa sakupljena u jednu točku bila - crna rupa. A ni elektron, niti Higgs nisu crne rupe. Moglo bi se reći da su oni komad prostora s određenim svojstvima.
Ništa s nekim svojstvima. Zvuči mi to kao naši političari.
Neki fizičari misle da to što je u elementarnim česticama ipak nije ništa. Da je negdje unutra malena struna. Kao neka žica gitare, samo spojena u krug, i čije vibracije daju razna svojstva prostoru oko nje. A onda mi taj prostor prepoznajemo kao različite čestice. Zvuči stvarno kao da smo popili malo previše piva. Ili onog Ribara. S premalo Parizera. Ali i Diracova priča o antičesticama i onom njegovom moru bila je skroz šašava.
A kad smo već zabrazdili, ajmo još korak dalje. Jeste li ikada čuli za kozmičku inflaciju? Ne, nije to ovaj naš porast cijena, iako su neke stvari poskupjele baš astronomski. Ovo je iz priče o nastanku svemira, dio teorije velikog praska. Fizikalne teorije, ne TV serije. Naime, u nekom trenutku naš svemir je bio maljušan toliko da bi nam stao na dlan, a mrvicu kasnije razletio se posvuda. Kako se to točno dogodilo ne znamo, ali imamo neke šašave ideje, od kojih je jedna kozmička inflacija.
PITI PIVO I RASPRAVLJATI O POSTANKU SVEMIRA
Navodno je jednom od fizičara koji su je smislili pala ideja dok je gledao mjehuriće u mineralnoj vodi. Ja si nekako mislim da su možda ipak bili u pivu, ali ajde, nek mu bude.
No to su oni obični mjehurići, reći ćete - ne ovi naši nestajući. Istina, ali nisam još gotov. Kozmološki modeli moraju objasniti jako puno fenomena koje opažamo, kao i objasniti hrpu stvari koje ne opažamo, a po svemu što znamo trebali bismo opažati. Jedno od tih pitanja je zašto svemir ima takve zakone koji omogućavaju naš život ovakakv kakav je, ali i postojanje alkohola s kojim nam je sve zabavnije, pa i postavljanje ovakvih pitanja. Puno stvari se moralo skoro savršeno poklopiti tijekom nastanka svemira da bi to ispalo tako. Osim ako… i tu dolazi ta šašava ideja - da inflacija nije bila samo faza u nastanku našeg svemira, već da ona i dalje traje. U toj inflaciji sve se jako brzo širi, i tu i tamo nastaju mjehuri - novi svemiri. Mi smo samo jedan takva mjehurić koji se polako širi.
Mjehurić gotovo ničega. A za nas apsolutno svega. I to objašnjava ono pitanje. Mi možemo piti pivo i raspravljati o postanku našeg i drugih svemira zato što je naš mjehurić s takvim svojstivma da smo u njemu mi mogli nastati. Velika većina drugih nisu.
Ludnica, ha?
Pitali ste se sigurno nekad što je bilo prije velikog praska, prije nastanka našeg svemira, i sad znate što neki kozmolozi misle da je bilo - nastajali su drugi svemiri. I još uvijek nastaju.
Možda ste mislili ste da je šašavo ubrzano širenje svemira najšašavija stvar u kozmologiji. Nije. Ni približno.
KAKO POBIJEDITI U EKSANJU PIVA?
Kad smo kod toga, pitanje koje ljudi često postavljaju je otkud dolazi energija za to ubrzano širenje i kako je moguće da je ima sve više i više kad je svemir zatvoreni sustav. Energija bi trebala biti sačuvana - ne može nastati ni nestati. Točan odgovor je da ne znamo točno, ali pronašao sam i odgovor da nije nužno da energija bude sačuvana jer je za sačuvanje energije nužno da imamo simetriju u vremenu. Da kad sustav pustimo kao film unatrag, da ne vidimo razliku. A kako je svemir imao početak, nemamo simetriju u vremenu. Iskreno, nije mi se nikad sviđao taj argument, ali nikako da nađem vremena da to malo više proučim. Ali ta simetrije nas vraća na naš početni problem - kako radi tornado u čaši.
Pustili su video unatrag.
Da. Toliko je glupo jednostavno. Magija na koju mi nasjedamo uvijek je takva.
Izrezali su dio u kojem mikserom ili nečim takvim jako zavrte vodu, na snimci ostaje to kad se jako vrti, kad se počne smirivati oni one dvije baterije prislone izvana, i kad se voda smiri, maknu baterije. I to je sve. Sol je tu, ako se pitate, samo za mađioničarsko skretanje pažnje.
A to da kad se voda, ili pivo, zavrte pa u sredini nastane prolaz korisili su i majstori za natjecanja za eksanje pive. Bocu dok je još drže uspravno malo zavrte da u njoj nastane tornado stvorit će se prolaz, tunel u pivu između vanjskog zraka i onog unutra. Kao crvotočina iz znanstvenofantastičnih filmova. I pivo izlazi puno brže. I tako ćete uz malo vježbe (jer treba to znati i brzo popiti) pobijediti u eksanju pive. Ali nemojte. Fizikalno je zanimljivo, ali takvo nalijevanje je totalno bez veze.
AKO TO NIJE RAZLOG DA SE ČOVJEK NAPIJE, ŠTO JE?
Je li to kraj priče? Nije kraj dok debeli ne stavi točku na i.
I ne mislim na kraj ove, nego kraj naše priče. Kraj svega.
Sjećate se kako su oni mjehuri koje nastaju ni iz čega, kad se nešto brzo pomiče, opasni jer kako mogu nestati sami od sebe? Ako je i naš svemir nastao tako… može li i on samo nestati? Aha. Mislim, nemamo sve detalje jer ni ovo nije skroz jasno da je tako kako sam ja ovdje napisao, ali kozmička inflacija može dobivati energiju iz nečeg što nazivamo nepravi vakuum. Vakuum koji nije u osnovnom nego u nekom pobuđenom stanju. Nešto drugačije ništa. I u nekom trenutku može prijeći u osnovno stanje, obično ništa, i osloboditi golemu količinu energije. Postoji razni scenariji kako bi to trebalo izgledati - u nekima se ne događa ništa dramatično za nas. Ali u drugima bi se taj kozmički poremećaj, koji bi se dogodio negdje i onda se širio brzinom svjetlosti s mjesta na mjesto u svemiru i rušio vakuum u niže stanje. Oslobađala bi se enormna energija, ali i mijenjale sile između čestica. I gravitacija koja drži planete u Sunčevom i svim drugim sustavima i zvijezde u galaksijama, i ono što drži atome na okupu u molekulama i elektrone u atomima zbog promjene elektromagnetske sile, i sile unutar atomskih jezgara i samih protona i neutrona - jake i slabe nuklearne sile. Svemir bi iz onog koji je savršen za postojanje nas, i piva, postao jedan od onih drugih mjehura. Savršen za neka druga potpuno različita bića. I njihova pića. U najboljem slučaju. Što nama baš i nije neka utjeha. U najgorem, ne bi valjao ni za koga. I nitko ne zna je li se tako nešto već počelo događati negdje u svemiru i sad najvećom brzinom juri prema nama. Da se upravo sad dogodilo na Suncu, mi bismo to znali za osam minuta. Ili ne bismo znali ništa - samo bismo nestali. Rasplinuli se. Ili nešto. Ili ništa.
I što ćemo sad? Ako to nije razlog da se čovjek napije, što je? Pa sve što radimo može nestati u trenu.
Zapravo ne, jebemu. I nemojte da čujem da je netko to napravio jer je ovo ovdje pročitao.
Za početak, dobro znate da je dinosaure izbrisao puno manji i na kozmičkoj razini potpuno zanemariv događaj. Ne treba nam nestati cijeli naš svemir da bismo se mi našli u ozbiljnim problemima. I svejedno postojimo, živimo, veselimo se, družimo, volimo, nekad i tugujemo i ljuti smo, a nekad nasjedamo na viralne videe o tornadima u čašama. Sve to radimo jer smo ljudi. I to je ljudski i dobro.
A ako sam nešto naučio iz višegodišnjeg staža u ispijanju piva, naučio sam da ima kretena koji postaju još gori kad popiju. Alkohol nam skida onu masku koju nosimo zbog društva i pokazujemo svoje pravo lice. Kreteni postanu pijani kreteni, zli postaju još zliji, ali najveći dio ljudi, debela debela većina njih, kad ih vidite u tom otvorenom ljudskom izdanju, postanu vam draži. Vidite da razmišljaju o puno više stvari nego što trijezni govore. Da vole. Da pate. Da brinu. Za druge. Da žele znati više o stvarnosti. Da imaju snove veće od svemira. Da su oduvijek htjeli znati pjevati. Da ne znaju. To vam ne moraju reći, čujete to dobro. To su ljudi. To smo mi. I trebamo jedni druge.
I zato se javite nekome tko vam je drag već danas. I recite im da su vam važni. Ili to pokažite, onako kako znate. Znaju to i oni, ali dobro je podsjetiti se.
A ja, ja vam se ovim putem javljam. I nazdravljam. Živjeli!
Foto Mato Pejić
Saša Ceci radi na Institutu Ruđer Bošković u Zavodu za eksperimentalnu fiziku. Školovao se i u Sjedinjenim Državama, gdje je proveo godinu dana na post-doktorskom studiju na sveučilištu Georgia. Pridjevak „poznati fizičar“ zaradio je svojim blogom Blesimetar, nastupima na Skepticima u pubu i moderiranjem tv emisije Treći element, koja danas više ne postoji. No, postoje bezbrojne Sašine objave na facebooku, kojima je stekao status neumornog popularizatora znanosti. Od početka pandemije koronavirusa započeo je njegov bespoštedni obračun s njima – teoretičarima zavjere, antivakserima i ravnozemljašima. Kako se tog taloga namnožilo, neprestano ima pune ruke posla, no uspijeva objavljivati i tekstove čisto fizikalne tematike. Poput ovog o buri u čaši vode. Pardon, piva.
Mnogi Sašini tekstovi ukoričeni su u serijalu knjiga zajedničkog naziva Blesimetar. Upravo je iz tiska izašla peta po redu knjiga, a ovaj tekst o pivskim mjehurićima naći će se u Blesimetru VI. koji se priprema za sljedeću godinu i izaći će pod naslovom Sve bilo je fizika.
