Pivo u stihu i prozi

Pizzeria Europa

Žarko Jovanovski   |   17.10.2020.     215

Pizzeria Europa

Popijem prvu pivu iz konzerve što smo je donijeli sa sobom gotovo u jednom cugu da zaboravim na probleme i na to da sam sam sebi najveći problem. Otvaram drugu konzervu pive i buljim oko sebe. Na ulici slijeva, ljudi sjede ispred neke fine, skupe kavane, rekao bih da su gosti tamo uglavnom domaći Goti.

Tri rumunjska Cigana, nedaleko, uz ogradu parka sviraju poznatu židovsku pjesmu s crnim masnim šeširom bačenim ispred sebe.

Hava nagila, Hava nagila, Hava nagila, Venis mecha/ Hava nagila, Hava nagila, Hava nagila, Venis mecha/ Hava neranema, Hava neranema, Venis mecha/ Uru, Uru achim, uru achim belem sameach….

Cigani tamburaju prilično dobro. Imaju svoj vlastiti, originalni stil muziciranja što plijeni jednostavnošću i emocijom. Da je nacizam još na vlasti u Beču, sve bi ovo bila nadrealna slika. Kada završe sa židovskim repertoarom, nastavljaju u komercijalnom latinostilu s Besame mucho. Ne preostaje drugo, nego na hladnim ulicama zaželjeti da te bilo tko voli i ljudi. Međutim, ljubavi nema oko mene, a da je i ima, ne bih je ima za što kupiti.

Piša mi se. Piva radi svoje. Rekoh Viktoru glasno i jasno da mi se piša.

„Idi u onu kavanu. Kod njih je pišanje, mislim, za džaba. Ali nisam siguran. Vidi sam“, veli on kopajući nos.

Neću u kavanu. Ne pripadam tamo. Tamo imam osjećaj krivnje jer koristim njihov prostor besplatno. Ja sam uljez u svijetu ljudi koji plaćaju usluge, robu i pišanje parama.

Ustajem u latinoritmu ultimativnog traženja ljubavi pod svaku cijenu i idem prema javnom WC-u, vidi se odavde natpis na kućici usred parka. Ubacujem u automat umjesto traženog eura, dvije hrvatske kune. Vrata toaleta se ne otvaraju. Moj naivni pokušaj varanja mašine nije uspio. potom odvaljujem nogom posred kvake i tek onda vrata na ulazu škljocnu u znak dobrodošlice.

Nasiljem sam pripušten u svijet izvanredno vrištećih boja. Unutra fototapete tropske prašume nakeljene po limenim zidovima. To izgleda skroz sjebano i umjetno. Čuje se i muzika s razglasnih kutija ugrađenih u plafon. Debussy. Velika i mala nužda kao beskrajno romantično putovanje. Govna tako lako u tropima teku uzu Debussyja.

Pogledam se u ogledalo. Na lijevoj strani lica zarastao sam u bradu i brkove, a na desnoj pod vratom nema dlaka. To je zbog nedavnog zračenja tumora limfnih žlijezda na tom području. Nekoliko zadnjih godina bolest oblikuje kako ću izgledati. Više ne izgledam kako bih JA htio, nego kako to bolest hoće. A boleštine znaju imati izrazito slikovit i duhovit način oblikovanja. „Tu ću malo dodati, tu ću malo oduzeti, he, he, hi, hi…Tu ću malo osakatiti… Jer mi se hoće!“

Pišam obilno i pitam se opet obilno: koji kurac radim u Beču? Ne znam. Pijem pivo s nadrkano šutljivim Viktorom Jurajem na nekom otužnom trgu bivšeg glavnog grada Austro-Ugarskog imperija i čekam pjesnika, glumca i glazbenika Morana Halvu da dojezdi autobusom iz Krapine. Nije li to sve jedna jako, jako čudna konstrukcija? Na sudu mi nikada ne bi povjerovali kada bih im ovo što mi se događa plasirao kao istinu o mom današnjem danu. Suviše je nadrealno kao i nekada nacizam na ulicama Beča.

Čekanje. Uvijek nešto čekam u životu dok me smrt jednom ne sačeka u mraku i ne odalami dlanom po tikvi.

Da bar ne umrem u Beču… Previše je ionako ovdje smrti po ulicama, previše se tu psuje (na srpskom). Moja smrt im uopće ne treba. Samo bi ih sve opteretila suzama. A tu su i administrativne komplikacije s prevoženjem leša do Hrvatske.

Bože mili, samo da ne crknem u Beču…

(Dat ti, Bože, da ne umrem u Beču,/ već da drugdje odem, potražiti sreću. V. J.)

KOJKURAC UMJETNIK I PJESNIK VIKTOR JURAJ UOPĆE RADI U BEČU?

pitao sam se pijući poslije obavljene nužde drugu limenku pive na fino dizajniranim balvanima u nekom parku šesnaestog becirka zna li se uopće koji kurac već dvije, ili možda čak i tri godine Viktor radi ovdje?

U principu, koliko ja znam, ne radi ništa. Čita knjige i preslušava kompaktne diskove koje nađe u cimerovoj sobi. Ne mislim o par CD-ova, govorim o sto hiljada jebenih CD-ova. Cimer mu je zaposlen u nekakvom glazbenom marketingu pa je svaki dan poštom dobivao više desetaka nosača zvuka. Stoje oni sad naslagani u spavaćoj sobi na hrpetine visoke četiri metra i skupljaju prašinu. Kad to ugledaš, tu šumu svirajuće plastike, misliš da sanjaš. Ima tu svačega – od diskohitova iz sedamdesetih do Philipa Glassa. Viktor svakoga dana posluša i do deset kompaktnih diskova. I čita knjige dok sluša. Eto, on i to radi, između ostalog – čita i sluša muziku u Beču.

Ali što još radi? Pa piša, kenja, jede jeftinu klopu iz imbissa – možeš se pristojno najesti već od tri i pol eura kod Turčina. Ima kod drugih Turčina u diskontnim dućanima i jeftine pive. One najjeftinije u konzervama stoje jedva 40 eurocenti. Al´ ne poželi to sranje u sebi – to neprijatelju ne bih poželio da pije i popije…

A ima i Pittinger za 49 centi kod Spara. Ima i jeftinog vina u kartonu. Da, da, to ti je taj liberalni kapitalizam – imaš svega, samo plati. Lovu na sunce, majku ti jebem! Ili crkni! Svijet nije za neradnike krojen, a ni za umjetnike koji su stoka neradnička najgore fele – salama im se ogadila, majku im jebem nametničku!.

(Pizzeria Europa, str.43 – 48)

Žarko Jovanovski  je završio Akademiju likovnih umjetnosti u rodnom Zagrebu u klasi profesora Ante Kuduza. Kao gost student boravio je 1995./96. kao stipendist njemačke zaklade za razmjenu studenata DAAD u Njemačkoj na Kunstakademie u Düsseldorfu. Od 1994. do 2012. godine bavio se grafičkim dizajnom isprva u dizajnerskom studiju ArTresor, a od 1998. kao samostalni umjetnik izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Bavio se glazbom pjevajući u raznim punk ili rock skupinama (Electric Žare, Geler Feler, AbnorMalan, No No Instigation i Duo List) za koje je pisao i stihove. Bavio se crtanjem stripova i grafičkim dizajnom, piše od 2010. godine.

Dobitnik je specijalne nagrade na natječaju za spomenik Draženu Petroviću, nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru 2016., nagradu za najbolju knjigu poezije Hrvatskog književnog društva  i nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman.

Objavio je devet knjiga poezije (Hrvatska, Jebo mu pas mater i životu, Besparica, Voliš li ti mene, Jebite se svi, Od poraza do poraza, Pjesme o tebi, o njoj, svejedno je ionako sam bio pijan dok sam ih pisao, Mislim da se ovdje više ništa ne da učiniti), strip album Mrakci i roman Pizzera Europa. Pjesme su mu prevedene na engleski, ukrajinski i makedonski.

Biografije u svojim knjigama završava rečenicom: Na žalost, živi u Zagrebu, gdje će, najvjerojatnije i odapeti.

Na ovogodišnjem 6. izdanju festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru (2. i 3. listopada) bio je najzaposleniji gost – predstavio je svoj roman Pizzeria Europa, otvorio izložbu stripa Mrakci i sudjelovao u poetskoj večeri Hrvatski pjesnički huligani – underground pjesnici. Fotografije su upravo s daruvarskog izdanja Fra Ma Fu festivala, te s večeri poezije u virovitičkom Pubu.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Jedno pivo na dan, doktor iz kuće van
Parafraza narodne

Nacrtaj mi krigl

Wazem-Peeters - Koma_31C
Wazem-Peeters - Koma_31C





Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi