Pivski pupak svijeta

'Živjeti se ne mora, piti pivo se mora' – to možda zvuči kao drska i prepotentna prilagodba famozne usudbene moreplovačke maksime navigare necesse est, no ustvari je to samo ekvivalent mnoštva konkretnih podataka, pretočen u duhovitu parafrazu, što zorno svjedoči o mogućoj masovnoj zabludi, odnosno o tome da najvažnija sporedna stvar na svijetu možda ipak nije nogomet.

Ocijenjeno je, naime, da je razlog nešto slabijeg posjeta prošlotjednoj minhenskoj utakmici u kojoj je Valencia izbacila Bayern iz europskog kupa, upravo pivo, odnosno Oktoberfest, koji se tamo baš sada održava, i koji je loptačima preoteo dio publike.

Oktoberfest, tu najveću i najpoznatiju od svih pivskih fešta na svijetu ove će godine, procjenjuje se, posjetiti oko sedam milijuna ljudi iz svih dijelova planeta, što je peterostruko više od broja stanovnika bavarske prijestolnice. Za dva tjedna taj će silan svijet smazati možda i blizu milijun pečenih pilića, pola milijuna pari čuvenih bavarskih kobasica, stotine tisuća porcija svinjskih koljenica s kiselim kupusom, te više od 70 volova pečenih na ražnju, i sve to zaliti vjerojatno s rekordnih šest i pol milijuna litara piva. U to nesvakidašnje postignuće svoj je skroman doprinos utkao i vaš izvjestitelj. Prema strogim odredbama ugovora koji šest minhenskih pivovara, isključivih snabdjevača Oktoberfesta, sklapa s upravom grada, na ovoj se manifestaciji, uz istoimeno Oktoberfest pivo može ponuditi još samo bezalkoholno pivo, i takozvani weissbier – pivo od pšeničnog slada. Toči se isključivo u litrene staklene vrčeve, koje Nijemci zovu Mass, što znači „mjera“, i to pretežno iz drvenih dvjestolitarskih bačava. Fešta se odvija u desetak mamutskih montažnih paviljona – šatora, od kojih oni najveći imaju i po sedam tisuća kvadrata površine, desetak tisuća sjedećih mjesta pod krovom i u vrtu, desetak šankova i više od 300 zaposlenika, koji gazdu koštaju milijun maraka. Oko pola milijuna valja dati gradu, u vidu rente za korištenje gradske javne površine, no oko toga nitko ne pravi pitanje, jer trošeći prosječno po 70 maraka, posjetitelji samo pod šatorima ostave pola milijarde, a ukupno uzevši ove će godine, tijekom dvotjednoga pivskog ludila, vlasnika promijeniti milijarda i 400 milijuna maraka.

To su pravila koja se ne krše. Za razliku od, primjerice, onih po kojima nije dopušteno plesanje na stolovima i klupama. Običaj je i da bavarski narodni orkestri, koji zabavljaju goste u svakom paviljonu, forsiraju lokalni folklor, ali što se može kad publika više voli i po deset puta za redom čuti Life is life ili Alice, who..is Alice. Zabranjeno je i uzimati vrčeve kao suvenire (čitaj: krasti), pa ipak svake godine nestane po 200 tisuća krčaga, od čega tek manji dio otpada na lom. Taj rizik gostioničari kalkuliraju u cijenu piva, pa je ona već prešla čarobnu granicu od deset maraka za litru.

Oktoberfest je prvi put održan 17. listopada 1810. godine, kao pučka svečanost priređena u čast vjenčanja princa Ludwiga Bavarskog i princeze Therese od Sachsen-Hildburghausena, po kojoj se mjesto održavanja i zove Theresienwiese. U 186 godina dugoj povijesti Oktoberfesta, zbilo se uistinu mnogo toga, a 14 puta desilo se i da se festival nije desio. Najviše puta zbog dvaju svjetskih ratova, od čega je prekid za vrijeme i nakon onog drugog, trajao punih devet godina, a po dva puta zbog inflacije i kolere. Sada festival traje 16 dana, završava prve nedjelje u listopadu, a otvara se subotom, dva tjedna prije toga, točno u podne. Od 1946. godine otvaranje prve bačve piva spada u protokolarne časti minhenskog gradonačelnika. I to je, kao pucanj iz pištolja u utrci za zemlju u Mojoj dragoj Clementini, znak za početak posvemašnjeg urnebesa.

Tko se u vrijeme fešte nađe u Münchenu, i ne htijući, ne može promašiti Oktoberfest. Odvest će ga tamo rijeke svijeta, koje se sa svih strana slijevaju u more Terezijskih polja. Vrevu, blještavilo, šarenilo, zaglušujuću buku riesenrada i drugih okretača želuca, tutnjavu igraonica, zvuk zabavljaonica, treštanje bezbrojnih zvučnika, zveket tanjura, cincilikanje vrčeva, klokot nenadoknadivog napitka, pa i žubor pisoara; pa onda, mirise pečenih badema, šećerne vate, glaziranog voća, skuša na štapu i šarana na rašljama, posebnih predimenzioniranih pereca i bezbrojnih drugih jestvina, sanjat će do slijedeće godine.

Tko ne dođe dovoljno rano, a kasno je već kod prvog sumraka, kroz čudesni metež probijat će se samo s teškom mukom, pod bilo koji od desetak ogromnih paviljona ući će tek lukavstvom, a sjesti i popiti pivo samo uz pomoć lude sreće. Pa ipak, umorne noge i suho grlo nitko neće žaliti, jer već i samo prisustvo sasvim je dovoljno za priču.