Pivska revolucija, epilog

Pozorniji slušatelj zacijelo će se sjetiti da je prije mjesec dana u ovoj rubrici bilo riječi o protestu minhenskih pivopija i vlasnika vrtnih pivnica, nazvanom pivska revolucija, a svakoga koga je priča zaintrigirala sasvim sigurno živo zanima kakav je njen kraj, je li sretan ili nije, jesu li pivoljupci uspjeli zaštititi svoje povijesno pravo na uživanje u kulturnom dobru zvanom wawi, ili se nisu mogli othrvati moćnicima, pa su pobacani u Isar i tako završili suha grla, mokrih opanaka.

Radilo se, podsjetimo, o odluci bavarskog Upravnog suda da se vrtne pivnice zbog pritužbi susjeda na buku, moraju zatvarati u pola deset uvečer, te da je više udruženja koja promiču kulturu instituta vrtnih pivnica koje u bavarskoj prijestolnici postoje više od četiri stoljeća, organiziralo ulične demonstracije na kojima je najavljeno sudjelovanje čak deset tisuća ljudi.

Epilog toga neobičnog spora je potpuna pobjeda piva i ostvarenje maksimalnih zahtjeva demonstranata. Na ulice Münchena toga petka 12. svibnja izašlo je čitavih dvadeset tisuća poklonika piva, dakle dvostruko više od najavljenog broja, a nova odluka o radnom vremenu vrtnih pivnica, koja se primjenjuje od početka lipnja, predviđa da glazba prestane svirati u deset, još pola sata može se točiti pivo, a svjetlo se gasi u 11.

No taj očigledni trijumf dragocjene tekućine i njenih pristaša nije došao zbog njih samih, niti blagonaklonosti zakonodavca spram nenadoknadivosti hmeljskoga napitka, niti je sudac slab na maligane, nego je pivo veliki, važan i ozbiljan posao. U svijetu ga se godišnje proizvede oko milijardu hektolitara, a vi računajte koliko je to hektara ječma i hmelja, koliko tona kvasca i koliko milijuna ljudi u širokom spektru zanimanja u i oko industrije piva, uključujući i metaloprerađivače u proizvodnji pivarske opreme, industriju plastičnih masa i repromaterijala kod izrade sanduka, to jest nosiljki, i krunskih zatvarača, staklare i tiskare koji skrbe o bocama i etiketama, i svu silu drugih, sve do onih u transportu, trgovini i ugostiteljstvu. Kad bismo cjepidlačili mogli bismo koju i o farmaceutima, jer ponekad bez tableta protiv glavobolje jednostavno nije moguće.

Eto, zato je to tako.

No, to je bilo u Njemačkoj, u kojoj se samo za reklamu piva u medijima svake godine izdvoji preko pola milijarde dojčmaraka i koja je po proizvodnji piva druga sila u svijetu, a isto mjesto drži i u potrošnji, u prvom slučaju iza Sjedinjenih država, a u drugom iza Češke. U Njemačkoj, u kojoj postoji 1200 pivovara, od kojih su neke stare bezmalo čitavo tisućljeće i u kojoj čak 39 posto građana vrtne pivnice preferira kao najbolje mjesto večernjeg izlaska, iako je prosječnom Nijemcu boravak u njima malo preskup. A bi li slična akcija uspjela kod nas, u zemlji shrvanoj ratnim i ostalim nedaćama. Bi li u gradu u kojem najbrže raste broj tražitelja posla na spiskovima burze rada ljudi izašli na ulicu zbog piva, ili bi imali pametnijeg posla. Odgovor, koliko god to neupućenom ili slabo obaviještenom slušatelju ne izgledalo logično, glasi: naravno da da, i svakako da ne, ta tko bi i ne bi.

Naime, u Hrvatskoj je lani proizvedeno gotovo tri milijuna i sto tisuća hektolitara piva, gotovo za četvrtinu više nego godinu dana ranije. Potrošnja od 70 litara po glavi stanovnika veća je od one u Francuskoj, Španjolskoj, Švedskoj i više drugih zemalja veće produkcije i duže pivske tradicije. Ni cijena, opterećena nepoštenim nametima i u maloprodaji dvostruko veća od proizvođačke nije zapreka sve većoj potražnji, a da konzumenti postaju i zahtjevniji pokazuje uvoz od preko 170 tisuća hektolitara, čak iz Singapura i s Djevičanskih otoka.

U jednu riječ – pivo sve više stanuje i ovdje, u ekspanziji je i u ofenzivi i sve više postaje ozbiljno i važno, kao što je to slučaj drugdje u svijetu. Stoga, eventualna hrvatska pivska revolucija imala bi veoma pristojne izglede na uspjeh. A opet, s druge strane...