Ove godine Zagrebačka pivovara proslavlja 130. obljetnicu osnutka, odnosno početka gradnje pivovare na kraju grada, koja je završena i prvo pivo skuhala u ljeto sljedeće godine. Dakle, 1892. godina je godina početka povijesti tvornice piva u glavnom gradu, no ne i povijesti pivarstva u Zagrebu. Naime, još je u 14. stoljeću zabilježeno da postoje obrtnici koji se bave proizvodnjom piva, a prva od pivovara čije je postojanje dokumentirano je ona u današnjoj Basaričekovoj ulici, koja je ranije nosila ime baš po pivu – Pivarska. U svakom slučaju postojeće male zanatske pivovare nisu bile dovoljne, pa književnik August Šenoa 1869. godine spominje „plaćanje dadžbina na pivo uvezeno iz Graza“. Razvoj gospodarstva, uvjetovan i povoljnim prometnim položajem Zagreba doveo je i do odluke o gradnji velike industrijske pivovare, a projekt su pokrenuli barun Petar Dragan Turković i Gustav Vitez Pongratz, te Hrvatske eskontna banka d.d.
To je štura faktografija o počecima Zagrebačke pivovare, hrvatskog tržišnog broja 1, koji pokriva polovicu svih domaćih potreba za pivom. Tradicija duga 130 godina u našim je uvjetima respektabilna i Zagrebačka pivovara se ima čime podičiti. Pa to i čini. No, zanimljivo je vidjeti kako je to učinili prije tri desetljeća, kada je slavila okruglu stotu godišnjicu. Na požutjelim stranicama Večernjeg lista iz travnja i svibnja 1992. godine pronašli smo slučajno ovih dana neobičan feljton posvećen tadašnjem velikom jubileju. To je priča o pivu, od prapovijesti do najnovijih etiketa zagrebačkog piva, a već po tome što je cijeli tekst pisan verzalom (dakle velikim slovima) može se vidjeti da je tu riječ o nečem iščašenom. I stvarno, priča je bizarna i urnebesno smiješna, a ilustrirana je jednako otkačenim karikaturama Srećka Puntarića Felixa.
Ovogodišnjem obilježavanju jubileja Zagrebačke pivovare pridružujemo se podsjećanjem na ovaj biser od prije trideset godina, koji ćemo objaviti također u šest nastavaka kako je to bilo i u novinama, samo ne u tjednom ritmu kao tada, nego u dnevnom.
Ovo je priča broj 4:
Nakon srednjeg vijeka, humanizma i renesanse, splasne, u europskih naroda, i volja za pivom. Stoga smatramo uputnim da se uputimo iz europske povjesnice, pivostranputice, počecima piva u Hrvata.
Dakle, na Zapadu ništa novo, ali odozgor, od Irana, via Karpata, krenuše brat do brata Klukas, Lovelos, Kosencec, Muhlo i Hrobatos sa sestrama Tugom i Bugom, pravo dolje, pravac more. Istinabog, krenuše uz njih i drugi. Bješe to povelika seoba naroda. Spustiše se oni, dakle, do panonske nizine, uz tijek Drine sve do mora Adrijanskog.
Slovenaca četa mala, zajodlala kraj Triglava i ostala. Hrvati do mora, pa kud puklo da puklo. Preci onih što danas tulumare uzduž i poprijeko, skrenuše na istok (bogdaj da su, zbog današnjih izroda, otišli na daleki istok). No, što je tu je, o pivu se snuje. Predmnijevajući da će u srcu Panonije za kojih 1000 godina biti temelji hrvatskog pivarstva, Ljudevit Posavski započeo čistiti teren od Franaka i drugih uljeza. U dalmatinskoj, pak, Hrvatskoj, knez Mislav muku muči s dosadnim Mlečanima. Hoće oni k nama silom na pivo, a pivu u nas, u to vrijeme, ni traga ni glasa. Jedva ih urazumi Domagoj, „dux pessimus Croatorum“, te se praznih krigla vratiše u Mletke. Za ovo bi trebalo, u čast slavnoga kneza, proizvesti hektolitre najboljeg piva polako. Ožujak po ožujak i doteče naša slavna povjesnica do prvoga, pravog kralja. Zna se: Tomislava!
Piše Porfirogenet da mu u državničkoj i vojničkoj slavi ne bijaše u to vrijeme ravna!
Tomislav“ pivu Zagrebačke pivovare sve do danas malo koje ravno!
Bilo kako bilo, za početak Hrvati, dakle, odabraše imena svom pivu koje će se kad-tad proizvesti. Prema narodnom imenu, za jedan od najljepših mjeseci: ožujak, odlučiše da će prvo pivo s naših strana biti pivo ovog imena. Što predvidjeli naši stari, to se uistinu i ostvarilo. Isto tako, u čast Tomislava kralja, odlučiše (nije dokazano da li na saboru u Splitu ili nešto kasnije), da će se prvom zgodom, prvo, prvo tamno pivo u hrvatskoj metropoli nazvati „Tomislav“. I bi tako, ali, jasno, tek 1892. dok se ne stekoše tehnološki i ini preduvjeti. Možda bi to bilo i prije učinjeno, ali ne zaboravimo da nakon stoljeća hrvatske samobitnosti dolaze u goste Mađari, potom Turci... a ruku na srce, ni jedni ni drugi nisu bili vični pivu.
I dok tako teče povijest svojim neumitnim tijekom i tokom, Hrvati, pivoželjni sanjaju svoje pravo, domaće, autohtono pivce. I idu im na živce i Pacta conventa, koja im nikako ne konvenira (jer „bira je bira“), idu im na živce i Kolomani, i sultani, i Beč, i Pešta, jer svi koče. Narod, koji pravo pivo želi i hoće, postaje sve nestrpljiviji. Molim vas lijepo, ne biste li i vi poludjeli da se zbog raznoraznih kučina i trica, odugovlači stoljećima, proizvodnja pravoga, zdravoga, izvornoga pivca? Možete si misliti kako su se jadno osjećali hajduci i uskoci tumarajući Likom, a od „Ličkog bisera“ ni traga ni glasa. Kamo li krigle.
(NASTAVLJA SE)