Pivovaru u Daruvaru osnovao grof

Plemenita kapljica Ždralova Grada, danas uglavnom pod imenom Staročeško pivo i Peti element (5th Element), teče neprekidno 181 godinu, a njen je tok pokrenuo plemenitaš Izidor Janković, izdanak grofovske obitelji koja je u Daruvaru stolovala više od jednog stoljeća. Tako je priča o daruvarskom pivu dobrim dijelom i priča o grofovskoj lozi Jankovića, koja nije  udarila temelje samo Pivovari nego i gradu Daruvaru.

Tim riječima počinje knjiga Pivovara Daruvar – priča koja teče 180 godina iz pera našeg urednika Mate Pejića, koja ovih dana izlazi iz tiska, u povodu proslave velikog jubileja najstarije hrvatske pivovare. Uoči izlaska knjige u nekoliko ćemo nastavaka, prenošenjem dijelova teksta, ilustriranih fotografijama i dokumentima objavljenim u monografiji, najaviti izlazak ovog vrijednog izdanja i upoznati vas s onim što vas čeka na 230 stranica ovog reprezentativnog, luksuzno opremljenog djela.

Daruvarska pivovara, koja danas nosi službeni naziv Pivovara Daruvar, upravo je dakle, proslavila 180. rođendan. U pivarskoj branši ima i puno starijih pivovara, ali u sredini koja se ne može pohvaliti velikom pivskom tradicijom i pivskom kulturom dovoljno je da bude najstarija funkcionalna pivovara u zemlji. Uostalom, i grad, koliko god arheološki artefakti potvrđivali da se na tom području živjelo i u rimsko doba, pa i prije toga, zapravo postoji tek od sredine 18. stoljeća, kada je ovdašnji posjed kupio grof Antun Janković i tu izgradio vlastelinski dvorac, kao svoju ljetnu rezidenciju. Taj povijesni tijek ovako je sažeo putopisac Gjuro Szabo u svom djelu Iz prošlosti Daruvara i okolice: „Pred našom dušom nižu se čudne slike: Jasi se bore s Rimom — uzalud! Rimski i orijentalni bogovi zavladaju i ovdje sve do ranog kršćanstva. I tada kroz stoljeća mrak, teški mrak, a najednom osvanu sredovječni rodovi i njihovi gradovi, dolaze Kurjakovići, Nelipići, Sekelji, Kaštelanovići, Bačani, posinci Hermana Grebengradskog, tu vladaju silni Tiboldovići, (Zemče-Svetački) tu dižu svoje zadužbine. I provali Turčin, rasturi sve u tom bogato napučenom kraju i sve se pretvara u pustoš i ruševinu, sve do dolaska Jankovića, koji tu stvaraju sebi novu domaju i ostavljaju sve svijetu, o kojem nisu ništa ni slutiti mogli...“

Od 1760. do 1763. Antun Janković, koji je u to vrijeme bio podžupan Požeške županije, kupuje vlastelinstva Pakrac, Sirač i Podborje, kojemu kasnije daje ime Daruvar po ždralu iz svoga obiteljskog grba, a godine 1765. dobiva Antun Janković i počasni naslov de Daruvar (daruvarski). „Požeška županija dijelila se  na okružja, kotare i gospoštije, kao najniže upravne jedinice“, piše Zdravko Palavra u knjizi Jankovići daruvarski i navodi da je daruvarska gospoštija prema popisu iz 1736. obuhvaćala 17 sela s ukupno 287 kuća, mjesto Podborje, pravni prethodnik Daruvara, imalo je 1760. godine samo četiri kuće, dok ih je sedamnaest godina kasnije bilo šezdesetak.

„Vino se ne proizvodi u dovoljnim količinama, već se dovozi iz susjedstva, ali zato ima šljivovice u obilju“, predstavio je ovdašnja „tekuća“ pitanja putopisac Friedrich Wilhelm von Taube u svom djelu Povijesni i zemljopisni opis Kraljevine Slavonije i Vojvodstva Srijema. Obitelj Janković to mijenja – prepoznavši potencijal ovdašnjeg kraja razvija vinogradarstvo, pa János Csaplovics početkom 19. stoljeća piše o „kvalitetnom crvenom vinu“. No, kad Jankovići dolaze u ovaj kraj vinogradarstvo nije bilo značajnije prisutno, pa ni veliki podrum ispod dvorca, građenog sedamdesetih godina osamnaestog stoljeća, nije bio predviđen za proizvodnju vina, nego tek za skladištenje i hlađenje. Doduše, povjesničar Staša Popadić u Zborniku Janković piše da je „podrum Jankovićima služio za proizvodnju i dozrijevanje vina, a 1994. godine ovdje je smještena kušaonica vina Vinarije Daruvar“, no to je malo vjerojatno. Arhitekt Miloslav Sohr, recimo, smatra da tomu nije tako, a da to potvrđuje i činjenica da se u podrum moglo ući samo unutrašnjim stepeništem, što nije podesno za dovoženje grožđa. Sohr nas upućuje na niz izvora, u kojima stoji da vinogradarstvo razvija i vinske podrume gradi tek treći upravitelj vlastelinstva, Izidor Janković, koji stoluje od 1813. do 1849. godine. Dodaje da su ti vinski podrumi vjerojatno oni ispod grofovske žitnice, kasnije Sokolane. Potvrdu te teze nalazimo i kod mjesnog povjesničara Josipa Matušeka.

„Korjenite promjene u načinu gospodarenja pokušao je provesti Izidor Janković (1789. - 1857.)“, piše profesor Matušek u neobjavljenom članku Prohujala stoljeća nisu ostavila mnogo tragova. „Posebice se priklanja razvoju vinogradarstva i gradi vinske podrume, ali uvodi i nove oblike obrađivanja zemlje, povećava stočni fond, naseljava puste krajeve.  Kempf piše da je počeo regulirati rijeku Ilovu, ali nije zabilježio gdje je to učinio. Gospodarstvo je, doduše, unaprijedio, ali je nastavak radova, a s njim i znatne dugove, ostavio u naslijeđe sinu Juliju. On uzalud nastoji spasiti što se spasiti dade, pa počinje prodavati svoja imanja. Najprije su došle na red stare šume. Poslije prodaje Pakraca i Lipika, 1861. godine počinje prodavati šume uz rijeku Ilovu. U Narodnim novinama čitamo da se nude na prodaju hrastova stabla iz kojih se može izraditi pet do šest milijuna dužica za bačve. Istovremeno se nudi u najam proizvodnja pepela za potašu. Proizvodnja potaše na ovim se prostorima održavala sve do Prvog svjetskog rata, kad je i povećana. Tome treba dodati i veliku potrošnju drva za proizvodnju stakla u Ivanovu Polju.“ Ta staklana je, dodajmo, od početka flaširanja piva, proizvodila i pivske boce za potrebe Pivovare.

Izidor Janković je razvijao i vinogradarstvo i gradio vinske podrume, no okrenuo se i pivarstvu, te 1840. utemeljio pivovaru. Bio je to manufakturni pogon kapaciteta 500 hektolitara piva na godinu, kojem je zadaća bila da kuha pivo za potrebe dvorca, vlastelinskog imanja, radnika na njemu i malobrojnih ostalih građana. Iako se stanovništvo stalno povećavalo, kapacitet Pivovare zadovoljavao je sve potrebe sve do pred kraj stoljeća, kada se snažnije razvija lječilišni turizam, te u Daruvar dolaze gosti iz udaljenijih krajeva carstva.

Autor o svom pjenušavom djelu:

Knjiga Pivovara Daruvar – priča koja teče 180 godina kruna je mog pisanja o pivu. Od 2008. godine svakodnevno pišem tekstove o pivu za web stranicu Pivnica.net, koju uređujem. Autor sam izložbe o pivu u stripu Nacrtaj mi krigl  koja je gostovala u mnogim hrvatskim gradovima, u muzejima i galerijama te u češkim domovima kao dio Noći muzeja i Dana češke kulture, a otvaranje izložaba pratila su predavanja o povijesti piva. Pod okriljem pivskog portala nastala je i izložba fotografija Mojih 25 godina Oktoberfesta koju prati i publikacija s odabranim reportažama s minhenskog festivala piva. U svim pivskim projektima tijesno surađujem s Pivovarom Daruvar, o kojoj sam napisao brojne reportaže.

Ilustracije:

Naslovna – najstarija sačuvana fotografija razvoženja daruvarskog piva

1. Boca Gradjanske pivovare Daruvar iz vremena prije papirnatih etiketa
2. Povijesni točionik čuva se u Pivovari Daruvar
3. Crtež daruvarske pivovare s jednog reklamnog kartona (Pivovara Daruvar)
4. U Pivovari danas više nema nijednog drvenog sanduka, no ponekad se nudi na internetskim aukcijama