Dvadesete godine prošlog stoljeća bile su najopasnije, ali i najglamuroznije u čitavoj povijesti Sjedinjenih Država, a simboli toga doba bili su gangsteri, atraktivne slobodoumne žene i potoci alkohola, koji je, nota bene, bio zabranjen famoznim 18. amandmanom. Kako su se pivovare snalazile tijekom prohibicije?
Do uvođenja prohibicije 1920. godine, u Americi je bilo oko 1300 pivovara, a popularnost piva stalno je rasla, podjednako i lagera i aleova. No, onda je došao Volsteadov dokument, odnosno 18. amandman na američki ustav, kojim je zabranjena proizvodnja i prodaja „opojnog pića." Od tih 1300 pivovara, trinaest godina kasnije, kada je 1933. godine 21. amandmanom prohibicija ukinuta, ostalo je u poslu samo nekoliko njih. Kako su uopće preživjele?
Osamnaesti amandman nije došao preko noći - sročen je i usvojen 1919. godine, stupio na snagu 1920., pa su se pivovare mogle pripremiti za prestanak rada na proizvodnji piva. Uostalom, mogle su se poučiti primjerima iz 1885. godine, kada je počela protualkoholna kampanja i kada su ozbiljno prijetile snage što su se zauzimale za uvođenje prohibicije, odnosno zakonske zabrane alkohola. Već je bilo (za vrijeme Prvog svjetskog rata) i zabrana alkoholnih pića jačih od „near beera" koje je smjelo imati do 2,75 posto alkohola. Volsteadov dokument, odnosno 18. amandman snizio je dopuštenu razinu alkohola u piću na svega 0,5, dakle na nivo bezalkoholnog piva.
Neke pivovare su se tijekom prohibicije držale piva, dakle bezalkoholnog piva, tojest udjela alkohola od 0,5 posto, a druge su se okrenule novim proizvodima, među kojima je bio i - sladoled. Među pivovarama, koje su proizvodile sladoled su i giganti Anheuser-Busch i Yuengling. Anheuser Busch je imao flotu kamiona-frižidera kojima je distribuirao sladoled. Yuengling je postao Yuengling Dairy Products Corporation i zadržao proizvodnju sladoleda ve do 1985. godine, a ove godine ponovo ju je pokrenuo.
Adolph Coors' glass works, tvornica koja je originalno proizvodila boce za pivo pivovare Coors, još prije zabrane alkohola preorijentirala se na porculan i keramiku, te je tijekom trinaest godina prohibicije proizvodila grnčariju odnosno keramičko i porculansko posuđe, te keramičke cijevi za vojsku.
Niz pivovara, poput Schlitza, Millera i Pabsta okrenule su se proizvodnji sladnog ekstrakta, koji su reklamirali kao sredstvo za kuhanje, a na etiketi je stajala ovakva uputa: Za pečenje kruha uzmite pola žlice sladnog ekstrakta, umjesto šećera. To će kruh učiniti izrazito svijetlim i koricu rumenom.
No, pravi razlog zašto su ljudi kupovali sladni ekstrakt bio je taj što su od njega mogli napraviti vlastito pivo. Kućno kuhanje piva bilo je za prohibicije također zabranjeno (za razliku od vina, koje se smjelo proizvoditi u domaćoj radinosti), pa su mnogi pokušaji da se uz pomoć sladnog ekstrakta kod kuće skuha pivo osujetili prohibicijski agenti. No sud je znao osloboditi optužene za posjedovanje velikih količina ekstrakta, jer on je u biti bio legalan, a ljudi su mogli peći kruha (hmmm, kruha), koliko su htjeli.
Prvi svjetski rat zaustavio je uvoz bojila u Sjedinjene Države, pa je nestašica bojila bila zabrinjavajuća. Ta je glad za bojilima koincidirala s uvođenjem prohibicije, pa su se neke pivovare prebacile na proizvodnju bojila. F. M. Schaefer Brewing Company, Nuyens Liquers, te the Lion Brewery (preimenovana u The Noil Company) neke su od onih koje su proizvodile bojila. Nisu pivari bili jedini koji su shvatili sličnosti između proizvodnje alkohola i bojila, pa se tijekom prohibicije sirovina za proizvodnju bojila znala koristititi za ilegalnu proizvodnju alkohola.
Neke su pivovare tijekom prohibicije proizvodile i - pivo. Znale su naime da zabrana ne može trajati vječno, pa su se snalazile a budu spremne kad se zabrana ukine. Anheuser Busch dobio je od vlasti dozvolu da skuha 55 tisuća barela pravog piva kako bi spreman dočekao ukidanje 18. amandmana.
Izvor: mentalfloss.com
