U 18. je stoljeću počela industrijska revolucija, para je pokretala svijet. Parni kotlovi su morali imati dimnjak, pa su dimnjaci počeli nicati na svakom koraku, obilježavati gradske vizure i prekrivati krajobraze svojim crnim dimom. I pivovare su prelazile na parostrojni pogon i također dobile svoje „vertikale."
Pivovare koja nije imala dimnjak bila je u poslovnom i marketinškom smislu osuđena na propast. Osim toga, zahvaljujući dimnjaku sušare, dobivala je masa pivovara i sladara jasnu prepoznatljivu siluetu, koja je nadaleko javljala da se tu kuha pivo. Gradnji dimnjaka davao se naročit značaj, pa su oni često bili ukrašeni i zidani za primjer, pošto uz ostalo bili i znak cehovskog prestiža. Davali su pečat vizurama kraja u kojem su se nalazili i postali dijelom ljudskih sudbina. Danas, dvije stotine godina kasnije, pivovarski dimnjaci više ne pućkaju znakovite dimne oblačiće, a svaki čas neka baraba sruši pokoji od tih ugaslih i nepotrebnih gorostasa.
Tako o dimnjacima čeških pivovara piše Martin Vonka u časopisu Pivo, Bier & Ale. A Leon Sztuly, majstor pivar danas nepostojeće pivovare Karvina, ovako je zborio u svojim Uspomenama na rad u Crvenim odborima, tiskanim 1985. godine u Vijestima Karvinštine (Zprávy Karvinska): Godine 1922. izabran sam za delegata u Savezu Cvenih odbora u Pragu. (Crveni odbori bili su komunističke strukovne organizacije u Čehoslovačkoj republici, nastali od socijalno demokratskog strukovnog udruženja. Djelovali su od 1921. do 1937., kada su dobrovoljno raspušteni). U čast toga imenovanja predloženo je da se na vrh četrdeset metara visokog pivovarskog dimnjaka izvjesi crvena zastava. Kako sam bio poznat kao dobar sportaš i penjač, tražili su od mene da se uzverem na dimnjak i na vrh postavit barjak. Radno vrijeme završavalo je u pet popodne, a čim se oglasila sirena, sjatio se sav pivovarski personal, uključujući činovnike i direktora, da bi promatrali vješanje crvenog stijega. Svezali su mi zastavu na leđa, te sam se po metalnim prečkama, učvršćenim u zid dimnjaka popeo sve do vrha. Pričvrstio sam zastavu za gromobran i sišao dolje.
Iz Larischova dvorca na brdu u Solci pivovara se vidjela kao na dlanu. Drugi dan nazvao je Larisch direktora pivovare i naredio da se crvena zastava makne s dimnjaka pivovare. Direktor me pozvao i rekao mi da grof Larisch ne dopušta da nam njegovom pivovarom vijori boljševička zastava. Naredio m i je da odmah skinem barjak s dimnjaka. Odgovorio sam mu da se neću još jednom kockati životom, da su klamfe u dimnjaku na nekim mjestima rasklimane, te da bih mogao pasti, pa možda i poginuti. Direktor mi je ponudio nagradu od 200 kruna, ali sam odbio. Potom je objavio radnicima pivovare da će istu nagradu dati onom tko se dobrovoljno javi da skine zastavu s dimnjaka. Javio se jedan, sin vlasnika pivovare Lavov u Poljskoj, koji je tu bio na praksi. Popeo se nekoliko metara, pa se vratio. Crveni barjak visio je na dimnjaku tako dugo, dok ga vjetar nije rastrgao.
A u kronici grada Bílovec zabilježena je vijest o rušenju pivovarskog dimnjaka: Veliku pozornost izazvalo je rušenje visokog dimnjaka, koje su izveli drugovi Bajnar, Kuncek i Holan iz Studenke, uz pomoć druga Karela Stanovskog iz Bíloveca. Za obaranje dimnjaka upotrijebili su čelične sajle i traktor gusjeničar. Obaranje je izvedeno uspješno, a dimnjak je pao na prostor bivše strojarnice i srušene stare sodare. Bilo je to u studenom 1957. godine.
Izvor: Pivo, Bier & Ale br 1/2012., Muzej pivovare Kostelec
