Pivovara U Fleků

Riječ je o jednoj od naših najstarijih pivovara, starije od nje su samo pivovare Regent u Třebonji (1379), Podkovaň (1434.) i Lobkowitz u Visokom Chlumku (1466.). Pivovara U Fleků utemeljena je 1499. godine i od tog vremena neprekidno kuha pivo. Preživjela je i sve političke promjene u dvadesetom stoljeću, koje su bile naročito nesklone malim gostioničarskim pivovarama. Kada su u Pragu nestale sve (osobno pamtim nekoliko posljednjih), ostala je još samo ova. To joj je osiguralo klijentelu stranih gostiju, postao je praška specijalnost, koju nije bilo moguće mimoići. Zato je cvala usprkos svemu.

Iza pročelja na kojem je napadna ura istaknuta nad ulicom, pronaći ćemo prostrano dvorište okruženo zgradama većinom gotičkih ili renesansnih temelja, a unutrašnjeg uređenja i opreme mahom romantičke iz 19. stoljeća. Takva, pomalo kičasta romantika privlači posebno turiste iz Njemačke. Uokolo dvorišta je ukupno devet prostorija za goste s nizom točionika iz kojih teče obljubljeno flekovo pivo. Te prostorije imaju svoja imena (Akademija, Vaclavka, Kobasica, Kovčeg…) a mogu primiti ukupno petsto pet gostiju, velika dvorana kabareta U Fleků još devedeset. Za stolovima u pivskoj „baščici“ može sjediti petsto ljudi. U Fleků je dakle u stanju napojiti 1195 gostiju odjednom, a kad se u vrtnoj pivnici malo zguraju, stane i deset tuceta. Flekova pivovara je posljednja od onih povijesnih malih pivovara koje su kuhale pivo samo za jednu gostionicu, zato je ta gostionica najveća u nas.

Pivovara kuha pivo prema starim receptima – najvažnija osoba u takvoj specijalnoj pivovari je majstor pivar, koji čuva svakojake tajne, to je za vlasnika dragocjeno. Pivovara je naravno više puta obnavljana, posljednji pit 1986. godine. Posebnost pivovare je vrioni podrum, gdje pivo vrije u dubokim kadama, koje se ne mogu vidjeti nigdje drugdje.¹

Gosti mogu (ako se unaprijed najave) posjetiti ne samo pivovaru, nego i muzej, koji je otvoren 1999. godine u bivšoj sladari. U muzeju je i izvanserijski izložak – sušara na dim, u kojoj se slad sušio dimom od drveta, i istovremeno se dimio.²

Flekovo pivo se toči u posebne flekove čaše, koje imaju mjeru drugačiju od one koja je u Češkoj uobičajena: iznosi 0,4 litre, malo 0,2. I cijena se također donekle razlikuje od češkog standarda. Kreirana je za njemačku klijentelu, za koju je to pak veoma jeftino. Prije pivovara U Fleků nije bilo ništa posebno, takvih pivovara bilo je u Pragu čitav niz. ³ Svaka je imala svoje zanimljive štamgaste. U flekovoj Akademiji se na primjer sastajalo visoko intelektualno društvo. Svakog četvrtka tu je s prijateljima sjedio profesor František Lexa (1876.-1960.), svestrana renesansna ličnost, osnivač češke egiptologije, koji je na Karlovom sveučilištu počeo predavati o Egiptu još 1925. godine. Tako je i egiptologija – znanost koja roni dubinama pijeska i vremena daleke egzotične zemlje – sazdana u Češkoj na pivskom temelju. Nemoguće je isključiti da su upravo dogodovštine iz romantične flekove oaze, navlažene mlazom lagera, inspirirale profesora Lexu da napiše knjigu o egipatskom čarobnjaštvu, koja ga je u prijevodu na mnoge jezike proslavila u svijetu.

Kod Fleka je išao još Josef Kajetan Tyl, potom Jakub Arbes, Jan Neruda, Jaroslav Hašek, slikar Vikor Oliva i kipar František Rous, glumci Jindřich Mošna, František Ferdinand Šamberk, Rudolf Deyl stariji, Karel Hašler, Zdeněk Štěpanek i mnogi drugi.

Također Jana Wericha i Jiřija Voskovca možemo susresti kod Fleka – redovito su tamo odlazili u vrijeme kada su pohađali gimnaziju u zgradi zvanoj Křemencarna, nasuprot pivnici. Werich je ovdje znao zaći i kasnije, bit će zbog nostalgije. Vladimir Škutina (1931.-1995.) jednom je U Fleků zatekao Wericha na pisoaru i zabilježio mudri razgovor: „Znate li vi, gospodine Škutina,“ reći će Jan Werich, „zašto je ovdje ova daska?“. Na betonskom zidu pisoara kod Fleka bila je dugačka čvrsta daska kao polica. „To je radi onih pivopija, koji za večer suknu četrdeset ili više krigla. Oni više uopće ne sjede u lokalu, nego stoje ovdje, konobar im to nosi ovamo i oni to ovdje (Jan Werich pokaže na usni otvor) ulijevaju u sebe a ovdje… (pokaže nekoliko desetaka centimetara niže), odmah istoče iz sebe van.“⁴

Škutina je očito bio naviknut zapisivati svaku riječ znamenitih ljudi; bilježio ih je gdje god je bilo moguće, pa i na pisoaru. Samo tako mogao je ostvariti nesvakidašnji učinak – na čak stotinu četrdeset i dva susreta sa svojim nadređenim organima navodno je predao „izvještaje dobre kvalitete“.⁵ Njegov werichovski slučaj je zanimljiv, ali njegova je vjerodostojnost sporna. O gostima koji funkcioniraju kao protočni grijači piva govori se i drugdje. Na primjer u nedalekoj pivnici U Pinkasů, gdje se to odnosi na uvaženoga gosta, kipara Amorta, koji je upisan u Pinkas-Guinessovu knjigu rekorda, jer je tijekom samo jedne večeri uspio popiti više od sto piva. „On to pivo uopće ne prerađuje,“ rekao je o njemu konobar. „Kad bih to za njim skupljao,“ pokazao je prema pisoaru, „i hladio, mogao bih to odmah ponovo davati gostima.“

 

 

Preveo Mato Pejić