Pivnica.net

Povijest piva

Pivom su nekad vladale žene

P. N.   |   24.03.2021.    

Pivom su nekad vladale žene

U srednjevjekovnom anglosaksonskom svijetu pivarstvo je bilo ženski privilegij. Zvali su ih „alewives“ što će reći pivske žene, pivarice, Kuhanjem piva zarađivale su novac, što ih je činilo neovisnima o patrijarhalnom poretku. A to je pak uznemiravalo društvenu zajednicu. No, kada su počeli progoni vještica, pivarstvo je prešlo u ruke muškaraca.

Tada su, naime, pivarstvo monopolizirali veliki proizvođači, a njima su već vladali muškarci.

Babe s bradavicom na nosu, odjevene u izblijedjele tamne krpe, s napadno zašiljenim klobucima okruglog oboda stoje oko kotla u kojem nešto krčka, ubacuju u njega najraznovrsnije biljke, usput se domunđavaju , monotono zapjevavaju ili se zlokobno smijulje. Premda nam taj bajkoliki narativ nije naročito blizak, bez problema ćemo ga prepoznati. I druge karakteristične prizore – kakvu mačku ili metlu zacijelo bismo također pronašli u tom scenariju. Riječju, pratimo skupinu vještica. A njihova rabota obično ne sluti na dobro.

No, sve je zapravo potpuno drugačije. U stvarnosti je slična slika bila u anglosaksonskom okruženju od trinaestog do sedamnaestog stoljeća naprosto redovita pojava. A ni na koji način nije bila povezana s natprirodnim silama. Predstavljala je, naime, zanat takozvanih „alewives“ – pivarica, kuharica piva kod kuće, koje su udruženim snagama proizvodnjom i prodajom piva osiguravale dodatne prihode.

Odgovarajuća zlokobna legenda o čarolijama i vračanjima je noviji, umjetno stvoren motiv, koji koincidira s djelovanjem inkvizicije i lovom na vještice u petnaestom stoljeću.  Do tog vremena se povijesni izvori i aktivnostima „alewives“ izražavaju s puno više poštovanja. Na kraju krajeva, bile su to žene, čiji su im muževi bili zahvalni za ukusan opojni napitak.

PRATI, ŠIVATI. I KUHATI PIVO

Pivo prati ljudsku civilizaciju lijepi niz tisućljeća. Istina, to što se pilo u Sumeru ili Egiptu imalo je s okusom današnjeg piva tek beznačajno malo sličnosti, ali se kroz svu povijest nešto na njemu nije mijenjalo. Bio je to genijalno jednostavan način kako preraditi sirovinu bogatu proteinima i ugljikohidratima, konzervirati dio spremljene ljetine, poput ječma, zobi i bez muke osigurati sirotinjsku hranu.

Voda prokuhana u pivu bila je higijenski ispravnija nego ona iz bunara. Istovremeno, bila je ta juha lagano opojno djelovanje, što su fizički radnici znali cijeniti, jer im je pomagala da zaborave.

Ne bismo pak smjeli zaboraviti da je pivo, tradicionalno smatrano napitkom bogova i muževa, nastajalo baš zahvaljujući ženama. U Engleskoj u četrnaestom stoljeću, kada je bilo uobičajeno da se pije četiri litre piva po osobi dnevno, u redovite dužnosti domaćice spadalo je osim održavanja kućanstva, uključujući šivanje, i redovito kuhanje piva. Pivo se moralo kuhati stalno, jer bi se tadašnje pivo pokvarilo za oko tjedan dana, pa je valjalo kuhati novo. Bila je to rutinska djelatnost, koja nije iziskivala posebnu opremu, nego tek šačicu sirovina.

Nije bilo nikakvog razloga da se nad kotlom u kojem krčka, ne okupi više žena odjednom i zajednički skuhaju zalihu piva. Tako je kuhanje piva postalo prijateljska kolektivna djelatnost, slično kao recimo čijanje perja. Konkretna znanja proizvodnog postupka, finte i recepti pri tom su se prenosili usmeno. Od vremešnih starica na mlade djevojke i novopečene supruge. A te su od svojih starijih i iskusnijih drugarica dobivale savjete i trikove kako da svoje muževe drže neagresivnim i zadovoljnim.

Sigurno je u takvim prigodama bilo veoma veselo. A količina tračeva i otrovnih primjedaba o zakazivanju njihovih muških partnera pri takvoj privatnoj homebrewerskoj seansi morala je na slučajnog slušača djelovati zastrašujuće. No, tada još takve ženske radne, a pomalo i zavjereničke sjedeljke nisu nikome smetale. Problemi društvenog karaktera u vezi s poštenom „alewives“ u Engleskoj i uopće zapadnoj Europi počeli su se pojavljivati nakon ubitačne epidemije crne smrti, kuge, koja je harala od 1347. do 1350. godine.

Kuga ne samo da je trećinu žitelja Europe zbrisala s lica Zemlje, nego je kao posljedicu temeljito promijenila tada važeću ekonomiku. Definirala je novo shvaćanje zaposlenosti, s naglaskom na profesionalni status. Muškarci su u profesionalnom smislu zavisili rjeđe od privatnog vlasništva, a češće od nepovoljnog najma poljoprivrednog zemljišta, te na nesigurnost nadnice na sezonskim  poslovima ili besplatni šegrtski rad. Na snagu, spretnost, inteligenciju bez jamstva na uspjeh, eventualno na stroge i rigidne uvjete članstva u nekakvom zanatskom cehu. A žene?

STRAH OD NEZAVISNOSTI ILI TAŠTINA?

Ženama je bilo dovo9ljno da rade samo to što su radile i do tada, odnosno ono što znaju. Bilo im  je dovoljno da skuhaju tek nešto više piva od potrebnog i da ga prodaju na tržnici. A tamo su bile prepoznatljive po svojim tradicionalnim napadnim špicastim klobucima, zbog kojih kupci nisu mogli previdjeti njihove štandove. To doduše nije bilo tako unosno kao na p0rimjer prodaja čipkanih ručnih radova ili sezonskog suđenog voća, ali bio je to suvisao, konstantan i pravilan minimalni prihod, koji nije iziskivao majstorski stupanj, ni plaćanje doprinosa i poreza.

Premda se na pivu nije moglo puno zaraditi, žene su u ostvarivanju prihoda bile jednako slobodne kao muškarci. Time su postizale određenu nezavisnost, a to, promatrano tadašnjim mjerilima, nije bilo dobro. Nakon epidemije kuge kućno kuhanje piva često je bilo jedini prihod neudanih žena i udovica, no sve više su se u taj vid ekonomije uključivale i udane žene. A opet, da malo damo mašti na volju, ako muža kod kuće nije čekala pripremljena večera, jer se umjesto nje kuhalo pivo za prodaju, to je moglo dovesti do ozbiljnog konflikta.

Sigurno je da se društveni kredit „alewives“ brzo trošio. Neki gradovi, kao recimo Chester 1540. strogo zabranjuje ženama i djevojkama starosti 14 do 40 godina sudjelovati u javnoj prodaji piva. Prijetila je, naime, opasnost da će se te žene u društvu pivarica pokvariti, pokupiti sumnjiv moral. Mlade djevojke se nakon toga možda neće htjeti udavati, smatrat će da im je dovoljno žensko društvo pivarica, a one odraslije naučit će varati. Tko zna, možda bi čak podlegli prljavim strastima i nemoralu.

Zao glas domaćih kuharica piva vjerojatno je rastao upravno proporcionalno nastojanju muškaraca da se uključe u posao s pivom. Još je to doduše bio „ženski posao“, no za vraga, moglo se to raditi od kuće, a donosilo je zaradu.

U nesigurnim vremenima reformacije, u petnaestom  i šesnaestom stoljeću, nastupa nevesela era političko-vjerskih sukoba, odmjeravanja snaga između protestantske i katoličke crkve. Sastavni dio tih sukoba je i novi val zazivanja božjeg gnjeva, dolazak inkvizicije, potrage za prikrivenim neprijateljima, otpadnicima od vjere, pobunjenicima i hereticima. Ponovno je na danje svjetlo iznesena gotovo zaboravljena knjiga Malleus maleficarum (Malj za vještice) iz 1486. godine. U to vrijeme nakon Biblije druga najčitanija europska tiskovina, donosi na svojim stranicama instant upute za radikalna rješenja svakog problema. Uz pomoć te knjige moguće je uperiti prst u bilo koga i mukama ga natjerati da prizna bilo što. Idealno sredstvo terora i kontrole. Za pivarice je to bila loša vijest.

LOV NA PIVARICE

Interpretacija knjige, odnosno opis seansi, druženja i vražjih paktova vještica, savršeno se poklapa s opisom pivarica. „Alewives“ u muškom svijetu više ne predstavljaju samo radost uslijed dobrog i ukusnog pića, nego konkurenciju u poduzetništvu.

Ništa tu ne manjka. Tu su babe s bradavicom na nosu i oronule starice, koje mlade učenice uvode u svijet tajni. Kotao u kojem krčka pun misterioznih sastojaka i mnogih biljaka, koji nudi opojno piće. Mačke – zlokobni članovi obitelji, vražji glasnici. Iako su zapravo u stvarnosti služili za suzbijanje miševa u žitaricama. Tu su zatim metle, koje inače predstavljaju simbol prodaje domaćih proizvoda, koji se vješao nad ulazom. Onda su tu uroci, napjevi, recepti za masti i čudnovate ljekarije, raspored sabata.

 Možda je to tek slučajnost, ali teološki inkvizicijski spisi, koji otkrivaju vještice, praktično savršeno opisuju pivarice. A njima ne preostaje ništa drugo, nego odreći se svog dodatnog prihoda i vratiti se u kuhinju običnom kuhanju. Nebo otići u progonstvo i riskirati da završe iza rešetaka ili na lomači.

O tome zašto nakon prestanka progona vještica u sedamnaestom stoljeću na tržnicama diljem zapadne Europe više ne nalazimo žene koje prodaju pivo povjesničari tek špekuliraju. Proizvodnju pjenušave tekućine već su monopolizirale velike pivovare, a njima upravljaju i vladaju muškarci.

Autori: Xman.czRadomír Dohnal

Izvor: idnes.cz

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Gdje je pivovara, tu nije potrebna pekara.
Češka narodna

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Povijest piva