Pivolin od korova, bez alkohola
Nadomjestak - riječ koja je za Prvog svjetskog rata postala jedan od simbola neveselog života u pozadini. Pražani su je doduše učili veoma nerado, ali pri kraju rata bili su sretni i kad su imali nadomjestak nadomjeska. Bolje je to nego umrijeti od gladi ili žeđi. Otvoriti gostionicu ili kavanu u takvim je vremenima mogao samo luđak.
Piše Info magazin.
Pivo? Da vi niste utekli iz Bohnica? Crnog imam, ali samo ugljena tamo kod peći. Kozel je u štalici a ležák? To sam ovdje jedino ja. (Bohnice - praška gradska četvrt u kojoj je smještena psihijatrijska bolnica, naše Vrapče, Kozel je marka piva iz praških Velikih Popovica, a inače znači jarac. Ležák - češki naziv za lager pivo znači - onaj koji leži, op. a.)
To je tekst uz karikaturu koja prikazuje gostioničara, kako se izležava na kanapeu i žednog gosta dočekuje lošom vijesti - da, naime, nema piva. Karikatura je objavljena krajem rata u novinama Humoristické listy. Pivopijama tada uopće nije bilo do smijeha - pivo je bio deficitarni artikl a o predratnoj kvaliteti piva moglo se samo sanjati.
Prije sto godina mnogo veseliji nije bio ni izgled praške kavane. Od godine 1916. kava se, kao i mnogo druge luksuzne robe izdavala na bonove, što je izazvalo njezin kronični nedostatak i rast cijena na crnom tržištu. Nadomjesci kave nisu bili nikakva novost, još prije rata susretali smo osim cikorije i gorki napitak od prženog žita, smokava ili sušenoga voća. No, dio tih sirovina je između 1914. i 1918. godine dospio u kategoriju deficitarnih proizvoda, pa su se na policama pojavili nadomjesci na kvadrat, nadomjesci nadomjestaka. Vrijedilo je to i za cikoriju - korijen divlje vopodije počeo se fasovati na točkice, pa je njegov prah nadomještan sušenom šećernom repom, koje je, opet, na početku rata, bilo u izobilju. I gotovog šećera dugo je bilo dovoljno, ali je s vremenom u kavanama morao biti zamijenjen saharinom, a krajem rata. 1917. godine, i njega je nestalo. U izlozima lokala počeli su se pojavljivati natpisi: Prodajemo nezaslađene napitke.
Daleko više nego pitanje zaslađivača, posjetitelje lokala krajem rata mučila je „potpuna zabrana posluživanja mlijeka i mliječnih napitaka (bijele kave) u obrtničkim ugostiteljskim radnjama i točionicama". Država je, naime, mlijeko osiguravala prvenstveno trudnicama, majkama i djeci, pa je tako dio gostiju u kavane išao više zbog mlijeka u bijeloj kavi, nego zbog same kave. Uredba iz siječnja 1918. bila je općenita, ali su zapovjednici mjesta mogli raditi iznimke za lokale u kojima su se hranili siromašniji slojevi stanovništva i to za vrijeme doručka, ručka i večere.
S nadomjescima su se ljudi susretali na svakom koraku, a artikl broj jedan biloje ratno krušno brašno. Jestivi kesten, heljda, kukuruz, proso, krumpir, kopriva, sve su to bile biljke s kojima se eksperimentiralo. Brašno se također moglo pojačati sijenom, slamom, fino mljevenim drvetom, korom, lišajevima pa čak i krvlju zaklanih životinja. Javnost je na slične živežne eksperimente reagirala sve u svemu negativno, a kako je u svojoj studiji Izmišljotine njemačkih profesora i povratak iskustvima predaka upozorio povjesničar Martin Franc, češko je protestiranje imalo i nacionalistički podtekst. Nadomjesci su poticali uglavnom iz Njemačke, pa su bili smatrani plodom mozga „ludih njemačkih naučnika". Češki stručnjaci za prehranu, koji su se tijekom Prvog svjetskog rata posvetili istraživanjima na tom području, zaslužili su prema Francu epitet narodnih izdajnika.
Oprezno je postupao i kulturni povjesničar i folklorist Čeněk Zíbrt, koji je krajem rata izdao knjigu Češka kuhinja u doba neimaštine prije sto godina kojom podsjeća na posljednju veliku glad nakon Napoleonskih ratova 1817. godine. Zíbrt u uvodu upozorava čitatelja da je riječ amo o nabrajanju nadomjestaka s kojima su u kuhinji radili naši preci. „Knjigu uzmite kao kulturno-povijesnu studiju, a ne kao kuharicu," poručio je autor.
Kruh se početkom rata počeo u većoj mjeri peći od ječmenog brašna, što nas vraća na scenu iz uvodne ratne karikature. Ječam, koji je izvadio trn iz pete pekara, zagorčao je život pivarima. I u drugim krajevima Europe pivopije su se morale privikavati na smanjivanje zaliha piva. Dnevni tisak objavio je senzacionalnu vijest o samoubojstvima uzrokovanima nestašicom piva u Bavarskoj i slučaj mladog Engleza koji se izdržavao praćenjem pivskih transporta. Prijepodne je sastavljao popis gostionica, pred kojima su se zaustavljala pivarska kola, a poslijepodne je muškarcima u gradu prodavao adrese tih lokala. Pivovare nisu uspijevale zadovoljiti potražnju, pa se i u Češkoj počelo razmišljati o uvođenju bonova za pivo ili takozvanih apstinentskih dana po uzoru na bezmesne dane. U rujnu 1916. administracija je izdala novu drastičnu uredbu - jedan je gost u gostionici mogao dobiti maksimalno dvije politre piva, kojeg je moralo biti za sve.
Onda su i u konzervativni pivski svijet ušli nadomjesci. Govorilo se o krumpirovom škrobu, kukuruzu, prosu, heljdi, riži, kestenima, grahu, soji, lipovom cvijetu, medu i piriki. Dok su trajale zalihe šećera i on se u velikoj mjeri dodavao u slad, a u novinama iz tog vremena naći ćemo oglase koji kao zamjenu za deficitarno i nekvalitetno pivo propagiraju jabučni cider. „Pijmo pivo od pirike, jedimo koprivu da to toga mira budemo na živu.," kaže satirična pjesmica iz toga doba.
Drugi način da pivovara preživi bilo je kuhanje piva s manjim udjelom slada. Ali ta ratna piva s četiri do sedam posto slada, još uvijek nisu značila dno, simbol bijede postao je pivski nadomjestak pivolin. Taj e nadomjestak nije doduše udomaćio na češkom području, ali je njegov naziv obogatio češki jezik, pa se i danas upotrebljava kao izraz za pivo tako rijetko da se ne da piti. U pivovarama su počeli proizvoditi i soda vodu ili limunadu. Kako se govorilo, tada je namazana pod stolom mogla završiti samo kriška kruha. Najviše su trpjele pivopije u velikim gradovima. Na selu, gdje se ječam mogao nabaviti „ispod žita" situacija je bila nešto povoljnija. Kuhanje piva kod kuće bilo je doduše ilegalno, ali puno su puta seljaci radije riskirali progon, nego da sjede u birtiji uz pivolin ili sodu. Kad se već činilo da ne može biti gore, ugostitelja se sjetila i komisija za rekviziciju. Rekvirirali su metalne posude i vješalice, a kajem rata činovnici su se počeli ozbiljno zanimati i za pocinčane cijevi u pivovarama. U čemu je problem? Gostioničar samo neće pivo točiti iz pipe, nego će po njega otići u podrum s vrčem. Kao što su radili sto godina ranije. Što ćete nam slijedeće uzeti? Biljarske stolove? bunili su se gostioničari. Odlična ideja, i stara guma s mantinela na biljarskim stolovima mogla bi u određenim okolnostima biti dragocjena sirovina za državu koja je već tri godine u ratu. Ali, t0o sada nije na dnevnom redu, umirili su činovnici poduzetnike krajem 1917. godine.
Izvor: Info magazin
