Pivo u Trentinu
Zbog čega u alpskoj regiji kao što je Trentino, koji je od davnine kolijevka vinogradarstva i vinarstva, od kraja 18. stoljeća počinju nicati tvornice piva? Koju su ulogu imale pivovare u gospodarstvu i kulturi te regije?
Prvi trag koji svjedoči o potrošnji piva na tome alpskom području potječe iz 1680. godine, a nalazimo ga u ljetopisu jednog putnika. Napisao je da su ga, kad je stigao u Trento „počastili njemačkim specijalitetima i pivom, što ga je vratilo u život".
Tak kratki podatak potvrđuje da je geografski položaj Trentina kao povijesne, gospodarske i kulturne poveznice između juga i srednje i sjeverne Europe odredio i uvjetovao prodor toga pića u regiju. Uostalom, Trento je već onda bio, kao što je i danas, pogranični i tranzitni grad kojim prolaze ljudi i roba putem koji vodi kroz Brenner. U 17. i 18. stoljeću, sa svojim osam do deset tisuća stanovnika, Trento je bio jedan od najnaseljenijih gradova u Alpama; između 13. i 18. stoljeća deseci i deseci njemačkih useljenika osnovali su različite radne zadruge, a sredinom 15. stoljeća u gradu je bilo če6trnaest gostionica koje su vodili Nijemci. Trento i Trentino od davnine su bili, a možda su i danas, mjesta povezivanja romanskoga svijeta, poljodjelskoga i u osnovi vegetarijanskoga te natopljenog vinom, i „barbarskoga", koji je bio naklonjeniji šumi, mesu, mlijeku i cervogiji, odnosno gustom pivu bez hmelja. Vino i pivo stoljećima su bila pića koja su u sebi nosila sudove i predrasude, ideje, vrijednosti, simboliku i kulturu.
O počecima proizvodnje piva u jednoj četvrti u Trentu 1790. godine, gotovo istodobno kada je proradila prva talijanska tvornica piva Ketter, utemeljena u Pijemontu 1789., razmišljao je jedan Trentinac, izvjesni Giacomo Bacca, liječnik sui generis, mason i kratko vrijeme Cagliostrov prijatelj. I on je proputovao pola Europe (Graz, Strasbourg, Pariz, Marseille, Bruxelles, Amsterdam, London i Varšavu) i tijekom svojih putovanja zacijelo stekao znanja, izravno ili neizravno, o stotinama tvornica piva, manjih ili većih i s kraćom ili duljom tradicijom, koje su već onda bile rasprostranjene diljem Europe.
Dakle, korijeni proizvodnje piva u Trentinu internacionalni su i primjer su djelatnosti i kulture „uvezene" iz inozemstva. Uostalom, to vrijedi kako za pivo, tako i za mnoge druge namirnice - dovoljno se prisjetiti krumpira, heljde, kukuruza, pa i same vinove loze.
Ubrzo nakon prve tvornice izrasle su još dvije, sve u Trentu. Vjerojatno su proizašle iz jednog drugog fenomena, onoga vezanog za prve oblike elitnog turizma u alpskim dolinama, kako onoga istraživačkih obilježja, tako i medicinskoga i lječilišnoga, kojim počinje otprilike početkom 19. stoljeća. Treći razlog koji je potaknuo proizvodnju piva u Trentinu i Tirolu, ali ne samo ondje, bile su posljedice bolesti koje su sredinom 19. stoljeća pogodile lozu, dudov svilac i krumpir, ugrozivši i poljodjelstvo i obrt, predindustrijsku i industrijsku proizvodnju. Stoga je proizvodnja piva bila pokušaj, više ili manje uspješan, ovisno o pojedinim slučajevima, diversifikacije prehrambene proizvodnje pojedinih dolina i pojedinih zona u kojima je gospodarstvo primarno bilo vezano za vinogradarstvo i vinarstvo te za industriju svile.
Četvrzti razlog, ali ne i posljednji, bio je nacionalistički, dakle politički, ideološki i identitetski. Različiti proizvođači piva, osobito glavna tvornica tog sektora trentinske industrije - Maffei iz Rovereta, već su krajem 19. stoljeća pokazivali snažnu želju da se Trentino oslobodi uvoza piva iz Austrije i drugih regija Austro-Ugarske Monarhije.
Svi ti razlozi i poticaji doveli su do toga da je od prvih desetljeća 19. stoljeća do 1930. godine u Trentinu izraslo i djelovalo, s različitom poviješću i sudbinama, desetak tvornica piva. Neke od njmih, skromnije veličine, odnosno većina njih, za proizvodnju toga pića upotrebljavala je ječam i hmelj uzgojene u samom mjestu proizvodnje, te, u nekim slučajevima, i manje količine divljeg ili podivljalog hmelja.
Proizvodnja tih tvornica nikad nije bila velika i uglavnom je bila umjerena na zadovoljavanje lokalnih potreba. Samo je tvornica Maffei iz Rovereta izgradila vlastiti pogon slada i postrojenje koje je moglo zadovoljiti zahtjeve što su dolazili izvan regije. U tom su gradu krajem 19. stoljeća radile tri tvornice piva. Velike i elegantne lokale u kojima se jelo i gdje se točilo piće posjećivali su građanski slojevi Rovereta. U njima su se održavale kazališne predstave, koncerti i plesovi te su tako postali mjesta proizvodnje, ali i društvena i kulturna atrakcija toga područja. I u najmanjim sredinama tvornice su imale točionice i vrtne terase na kojima se okupljalo mnoštvo ljudi kako bi popili čašu piva, osobito ljeti i u prigodama različitih događanja, proslava, svetkovina i koncerata lokalnih glazbenih skupina.
U Prvome svjetskom ratu znatno su oštećena proizvodna postrojenja. Neki su prekinuli proizvodnju, drugi su je uspjeli obnoviti. Međutim s krajem rata tvornica Forst iz Merana, utemeljena 1857. godine u obližnjem Alto Adigeu, doživjela je važnu fazu industrijske obnove te kvalitativnoga i kvantitativnoga rasta proizvodnje. Ta je tvornica razvila gospodarsku politiku postupnog preuzimanja malih pogona u Trentinu. Gotovo istodobno, druga važna i stabilna alpska tvornica piva - Pedavena, utemeljena 1896. godine u pokrajini Belluno u Venetu, učvrstila je svoj položaj. Snaga tih dviju tvornica, ujedinjena u povećanju proizvodnje piva koju je nametnuo fašistički režim, bili su glavnim razlozima krize trentinskih tvornica. Godine 1930. zatvorena je tvornica Maffei u Roveretu, a 1937. i posljednja trentinska pivovara.
Gotovo sedamdeset godina (od 1930.-1937. do 2000.) u Trentinu se više nije proizvodilo pivo na obrtničkoj ni na industrijskoj razini, da bi od 2000. godine, slijedeći opću i posvuda rasprostranjenu pojavu, počele nicati mikropivovare, među kojima neke i kao plod otkrivanja nekadašnje „tradicije."
Uz ta dva fenomena - industrijsku proizvodnju i mikropivovare - zanimljivo se prisjetiti postojanja, barem od prvih godina 20. stoljeća, no vjerojatno i od ranije, običaja proizvodnje piva kod kuće, poprilično uobičajene u različitim dolinama i naseljima. Priče o toj praksi potječu ponajviše od starijih osoba i gotovo se u cijelosti odnose na primjere iz vremena oko 1920. i 1960. - 1970. Od 1960-ih godina sve se više napušta uzgoj ječma i žitarica općenito,što je zapravo uvjetovalo smanjenje opsega proizvodnje, a potom i gašenje kućne proizvodnje piva.
Pivo su pripravljale žene početkom ljeta koristeći se malim količinama ječma iz obiteljskog uzgoja i divljeg hmelja, koji je bilo lako naći uz seoske putove, u trnacima i šumama. Napitak se gotovo uvijek konzumirao tijekom dviju košnji trave, koja je služila kao hrana za goveda: prva se košnja obavljala u okolici sela početkom ljeta, a druga na planinskim livadama potkraj ljeta.
Danas, potaknuti razlozima vezanim za povratak „okusima iz prošlosti", „dobrome, čistome i po mjeri", u nekim selima i polururalnim naseljima svjedočimo obnovi kućne proizvodnje piva ili različitih vrsta piva, pokatkad uz domaću proizvodnju druge hrane i pića - vina i rakije, salama i kiselog zelja, sireva, kompota i konzerviranog povrća.
Potrošnja „tekućeg kruha", koji je došao s Istoka te se potom preselio u sjevernu Europu i u Ameriku, barbarskog pića, ženskog napitka kojemu je dušu udahnula mješavina divljeg hmelja i kvasca, danas je masovni i elitni fenomen. Njegovo se iskupljenje kreće od seoskih proštenja preko rafiniranih degustacija piva za meditaciju i hodočašća u glasovite belgijske opatije.
Preuzeto iz kataloga izložbe Idemo na pivo, održane od 11. svibnja do 20. kolovoza 2012. godine u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Izložbu je priredila kustosica Zvjezdana Antoš, a partner izložbe bila je Karlovačka pivovara.
