Pivo u slikarstvu

Nacrtaj mi krigl   |   Prof dr Vladimir Marić   |   17.04.2008.     6528

Pivo u slikarstvu

Pivo je staro koliko i civilizacija, a arheološki nalazi svjedoče da je jedno od najstarijih pića poznatih čovjeku. Ne samo da je jedno od najstarijih nego je i najrasprostranjenije pića, jer se pilo na svim kontinentima i u svakoj kulturi širom svijeta. Pivo je duboko povezano sa zapadnom civilizacijom, gdje zauzima važno mjesto kao tema umjetničkog izražavanja, prije svega u slikarstvu. Mnoge će to iznenaditi, jer misle ili očekuju da je to vino. Naime, vino ima privilegirano mjesto u umjetnosti, ili nam se samo tako čini, zbog svoje religijske i simboličke uloge u zapadnoj kulturi. Ipak, čaše, boce i bačve piva, žetva, odnosno berba pivarskih sirovina (ječma i hmelja), obrtnička i industrijska proizvodnja slada i piva, majstori sladari i pivari, distribucija i konzumiranje piva u gostionicama, restoranima i privatnim domovima tijekom obroka i zabava, sastavni su dio prikaza načina ljudskog života kroz povijest. Dakle, pivo je bilo vrlo česta tema u prikazima svakodnevnog života, čemu su i poznati slikari bili vrlo skloni. Pri tome su korištene različite slikarske tehnike, poput, tuša, olovke, akvarela, ulja na platnu, drvu ili staklu, gravure te posteri. O tome primjerice svjedoče djela kao što su: Način života s čašom piva (Pieter Claesz), Konobarica (Manet), Stolarev dom (Rembrandt), Ples kod Bougivala August Renoir), te slike drugih autora (Frans Hals, Bruegel, Degas, Picasso, George Grosz, itd). No, važnije od toga je da se kroz različite oblike likovnog izražavanja može pratiti razvoj pivarstva i pivske kulture kroz povijest.



Kada je sve počelo?

Pivo je bilo prvo fermentirano piće. Tako barem pišu Sumerani svojim klinastim pismom prije otprilike 6.000 godina. Njihovi tekstovi o pivu i kruhu sadrže i podatke o gastronomiji, tzv. osmoj umjetnosti. Tijekom 3.000 godina vladavine faraona u Egiptu, pivo je imalo značajnu ulogu u društvu, a bilo je i predmet izvoza u Atenu i Rim. Egipatski slikari su nam ostavili u naslijeđe crteže koji prikazuju žetvu ječma, njegovu preradu u slad i pivo, te pijenje piva. Nažalost, galski Druidi nisu bili osobito skloni pisanju i slikanju, ali je zahvaljujući njima područje koje su nastavali (današnja Francuska, Belgija, Luksemburg, Švicarska, dio Njemačke, Engleske i Nizozemske) u srednjem vijeku postalo kolijevkom europskog pivarstva i najpoznatijih slikarskih škola. Tu su nastali ilustrirani tekstovi, vitraži, gravure i slike, što su ih stvorili slikarski majstori kao što su Bruegel, Rubens, Teniers, Frans Hals, Rembrandt, Pieter de Hooch, Vermeer i mnogi drugi. Njihova djela danas dočaravaju život seljaka, žetelaca ječma, pivarskih zanatlija, fratara pivara, kneževa i kraljeva, pivopija u tavernama, buržoazije u njihovim domovima te mnoštva različitih ljudi koji na popularnim svečanostima spremno dižu svoje kamene vrčeve, kristalne čaše ili stare glinene posude i nazdravljaju Šekspirovskim riječima «Pinta piva je kraljevska hrana». U to se vrijeme pivo proizvodilo samo zimi u malim obrtničkim pivovarama, a pilo ljeti.
Zahvaljujući razvoju znanosti (Louis Pasteur, Hansen) i tehnike (Carré i Carlvon Linde, Sedlmayr, Dreher) pivo se početkom 19. stoljeća počinje proizvoditi tijekom čitave godine, a ne samo zimi. To je dovelo da naglog razvoja pivarstva, pa se gostionice, pubovi, pivnice (Bierkeller, brasseries) i barovi ubrzano otvaraju, prvo u gradovima gdje postaju mjesta druženja slikara, pjesnika, pisaca, novinara i filozofa, koji su bili svjesni zdravog učinka piva na društveni život i život svakog pojedinca u potrazi za vlastitom dušom i zadovoljstvom. Zato su veliki slikari, kao što su Courbet, Degas, Manet i Renoir te Menzel i Liebermann na svoja slikarska platna prenosili likove konobara, konobarica, vlasnika gostionica i pivopija koje su susretali u tome toplom i gostoljubivom okruženju. Tako nas primjerice Manet poziva da završimo večer u Foles Bergéresu s trougaonom bocom slavnog Bass piva, a Picasso prikazuje Sabartés kako sjede ispred čaše piva izgubljeni u svojem poetskom sanjarenju. Gledajući te slike, već na prvi pogled, svaki pivopija može zamisliti zadovoljstvo koje će osjetiti kada dotakne hladnu, «orošenu», čašu svježe natočenog piva iz bačve, pogleda njegovu kristalnu bistrinu i svojstvenu boju, pomiriše osebujnu aromu pivske pjene i okusi ga.




Pivske sirovine

U svakoj zemlji gdje ljudi cijene dobru hranu i piće, i gdje je kulinarstvo umjetnost, dobri poznavatelji, sladokusci i gurmani znaju da nakon jela nema većeg zadovoljstva od čaše vina ili piva. Kada je riječ o vinu, oni znaju ili mogu zamisliti kako ta čaša sadrži produkt berbe, prerade mnoštva grozdova koji su dozrijevali na lozi obasjanoj toplinom jesenskog sunca i njege mladog vina u podrumu. Nasuprot tome, kada gledaju u čašu piva, mogu li oni zamisliti stabljike hmelja što se uzdižu prema plavom nebu, klasove ječma što se žute, žetvene svečanosti što se održavaju na poljima pod jarkim ljetnim suncem? Vjerojatno ne mogu, a ipak, pivo je, poput vina, jedan od prirodnih «eliksira», i zbog toga su pivske sirovine bile čest objekt slikara drevnog Egipta, koji kroz svoj profinjeni narativni stil, ilustriraju prvu tehnološku operaciju u proizvodnji piva, žeteoce koji žanju ječam. Pivske sirovine su omiljene teme i starih majstora, kao što su Bruegel (Pieter B., stariji: Žetva; ulje na drvu, 1565. g), Tompkins H. Matteson (Berba hmelja; ulje na platnu;1863.) i Martin-Jacques-Charles Lallemand (Berba hmelja; gravura na drvu, 1866.).




Proizvodnja slada i piva

Poput vinogradara, koji brinu o najboljem grožđu od kojeg će nastati vrhunsko vino, sladari nastoje iz ječma proizvesti najbolji slad za pivo. Da je to zaista tako potvrđuje freska, nađena na 3.500 godina starom Kenamonovom grobu, koja pokazuje kako se pivo proizvodi iz kruha od slađenog ječma. U Mendelovoj kronici nalazi se minijatura redovnika pivara, što je vjerojatno najstariji prikaz majstora pivara u Njemačkoj. Do devetnaestog stoljeća to je bio najdraži motiv slikara (npr. Eduard Grützner). Slikari, ljubitelji piva, slikali su ne samo dobrodušne redovnike s kojima su dijelili ljubav prema pivu, nego i Svetog Arnolda, zaštitnika pivara, kao i legendarnog Gambrinusa, pivskog kralja. Tijekom industrijske revolucije, otvara se mnogo novih pivovara, pa sve što je vezano uz njih postaje objektom slikanja. Primjerice to su: Pivovara (Hendrik Meijer; ulje na platnu, 1772.), Pivar (Jan Luyken; akvarel, 1694.), Pivarski radnici (Gustave Doré; tuš, 1870.); Velika pivovara (Anders Zorn; ulje na platnu, 1890.), Saint George Gate Brewery (Wiliam Ashford; ulje na platnu,1796.), Bačvar (Jan Čuyken; akvarel, 1694.), Rad u podrumu (Matthäus Landauer; minijatura na pergamentu, 1510.) Nosači piva (Jan Luyken; gravura), Vaganje bačve piva (Arnoult de Nimègue; vitraž, Katedrala Notre-Dam, Tournai, 1536.), Pivarska kola u Londonu (Gustave Doré; akvarel i gvaš,1872.). Tu su i portreti mnogih uglednih pivara, među kojima je svakako najzanimljiviji portret Georgea Washingtona, pivara iz Mount Vernona, kasnijeg predsjednika SAD-a, koga je naslikao Peale Rembrandt (1850).

Ljepota piva

Dok vino mora starjeti da bi bilo bolje, pivo je mlado piće čiji okus i miris ovise o mladosti. Sasvim pojednostavljeno, pivo ima ljepotu i draž mladosti. O tome govore veličanstvene slike nastale u sedamnaestom stoljeću od slikara flamanske i nizozemske škole, koje najbolje predstavljaju Pieter Claesz, Van de Velde, Metsu i de Jonge. Također, tu su i slike iz devetnaestog stoljeća koje su naslikali Schuch (Austrija), Trübner (Njemačka), Anker (Švicarska), Harnett i Peto (američki realisti). Na njihovim slikama pivo blista (iskri se) u kristalnim vrčevima i čašama ili se skriva u peharima, vrčevima s poklopcem ili kositrenim peharima. Oni cijene ovakav imidž piva, čak kao detalj, jer bez njih bi kamenice, školjke, riba, kruh, sir i voće na istim slikama izgledali bezlično i manje privlačno. Vrlo često je pivo na slikama združeno s mirnim užitkom pušenja lule, kartanja ili sviranja violine. U dvadesetom stoljeću su slikanju piva dali svoj doprinos Picasso, Léger i Juan Gris.

 

Prisno prijateljstvo

Pivo (ale) je bilo nezaobilazno piće drevnih Gala. Pilo se u svakoj obitelji, a pripremale su ga žene. Ono je okupljalo i razveseljavalo generacije ljudi oko stolova na kojima su se nalazila jednostavna jela pripremljena od ulpva, ribolova i poljoprivrednih proizvoda. Tako je bilo u svim dijelovima Europe gdje nije rasla vinova loza. U početku su ljudi u intimnosti svojih domova pili vlastito pivo da bi kasnije nastavili piti i ono iz obrtničkih i industrijskih pivovara. Pivo je davalo pečat duhu tadašnjeg vremena a postalo je dijelom ljudskog užitka i tradicije koja traje i danas. Veliki slikari od sedamnaestog stoljeća pa na ovamo, kao što su bili Jordanes i Dacid Teniers, pokazuju blagovanje uz pivo na farmi ili u štaglju, dok drugi , kao što su Van Ostade ili Brouwer portretiraju seljake koji uživaju u pivu, kruhu, školjkama i haringama. Rembrandt predstavlja Svetu obitelj kao obitelj jednostavnog tesara, dok Frans Hals, u sasvim drugačijem duhu, oslikava sretan par s dvije kćeri ispred velike kuće. U devetnaestom stoljeću John Melchior Krauss vodi nas na večeru njemačke obitelji. Ovi dirljivi radovi evociraju dnevni život prije nekoliko stoljeća i otkrivaju mirno zadovoljstvo pivopija. Evo kako to opisuje glasoviti Thomas Mann: «Ja popijem malo lager piva za večeru -jedva nešto više od pola litre- i moje se raspoloženje sasvim promijeni. Smirim se, opustim, potonem udobno u svoju fotelju i razmišljam…Ah, kako se dobro osjećam večeras».


Teniers je portretirao samog sebe kao pivopiju u prijateljskoj atmosferi udobne pivnice. Tamo, kao i drugdje, ljudi su rado dolazili, sami ili u grupama, kako bi uz pivo razmišljali ili razgovarali, ili jednostavno zbog zadovoljstva da u veselom društvu nazdravljaju svojim vrčevima s pivom, kako se vidi na slikama što su ih naslikali Frans Hals, Gustave Brion, George Melchior Kraus i Judith Leyster. Očito je da su tada ljudi znali da je za razgovor, čašu piva i cigaretu potrebno vrijeme. Oni su bili svjesni da uživanje u pivu nije samo njegovo ispijanje nego ugodno, prijateljsko druženje. U to je vjerojatno bila uključena i filozofija. Taj je ritual pomagao da se učvrsti ljudski karakter, pa je Bizmark rekao: «Nije lako razljutiti čovjeka koji pije pivo i puši cigaretu». U malim tavernama ili vlastitim domovima, ljudi su znali kako uživati u pivu, polako dižući čaše kako pokazuju slike Molenaer-a i Saftleven-a, koje su sačuvale osobitu prisnost između čovjeka i njegovog pića. Nažalost, današnji pivopije imaju sve manje vremena, ali su postali stručnjaci koji mogu procijeniti kvalitetu piva već na prvi pogled, miris i okus. Oni su perfekcionisti koji traže vrhunsku kvalitetu.

 

Pivo i svečanosti

Dok su u drevnom Rimu i Grčkoj, ljudi obožavali Bakusa i Dionizija, i slavili uz vino, u sjevernoj Europi (Velikoj Galiji), pivo je imalo istu ulogu. Ako je vjerovati slikama što su ih naslikali Jordanes, Bruegel, Rubens, Van Ostade i Teniers, seoske svečanosti diljem Flandrije i Nizozemske bile su živopisni događaji koje su obilježavali vrčevi piva s poklopcem. Tako je i danas, a pivski kult nastavlja inspirirati umjetnike poput Jacques-a Brel-a koji s toplinom i osjećajem pjeva:
Vonja po pivu od Londona do Berlina
Vonja po pivu, Bogu hvala na tome,
Vonja po pivu od Londona do Berlina
Vonja po pivu, zato podignite svoj šešir.
U Njemačkoj pivo služi za zabavnu atmosferu na većini, ako ne na svim, svečanostima, od gradova do sela, od rijeka do jezera, upravo onako kako je to na svojim slikama pokazao Peter von Hess. Može se samo zamisliti otkako su Hals, Rembrandt, Steen i Vermeer naslikali svoje vesele scene, u koliko je domova i gostionica pivo bilo upravo ono gorivo koje je svetkovine nadahnjivalo veseljem. Wolfgang Heimback i Albert Schroeder prikazuju ugodnu atmosferu pivskih vrtova i pivnica, gdje zabava počinje čim netko sjedne s vrčem piva i nazdravi susjedu, čak ako je on potpuni stranac.


Pivo u kavanama i pivnicama

U devetnaestom stoljeću započinje otvaranje kavana, barova, restorana, pubova, pivnica i pivskih podruma. Gradovi se povećavaju, dobivaju plinsku i električnu rasvjetu, broj stanovnika raste, a besposlena gradska gospoda zahtijevaju odgovarajuća mjesta druženja na kojima veselo provode slobodno vrijeme.
U Engleskoj, takva mjesta među prvima slika John Henry Henshall, u Njemačkoj su to Adolf von Menzel i Max Liebermann, u Francuskoj Édourad Manet, Edgar Dega, Jean-François Raffaelli i Auguste Renoir. Početkom 20 stoljeća čak i Pablo Picasso, prije nego se okrenuo kubizmu, nije mogao odoljeti pivu kao temi. U isto vrijeme je njemački ekspresionist Ludwig Meidner naslikao goste u velikoj kavani Shöneberg, a Marcel Gromaire dva pivopije kako plešu. Nešto kasnije, pivom se bave i dadaisti George Grosz i Kurt Schwitters. Louise de Vilmorin je nešto kasnije napisao: «Život s pivom neće nikada izaći iz mode kako pokazuje iskustvo. Moglo bi se reći da je to duboko ukorijenjeni instinkt samočuvanja, podsvjesna mudrost naše prirode, koja usprkos modernim izumima, traži pijenje piva, kao jedan od onih užitaka koji mogu zaštiti i produžiti ovaj dragi i voljeni život.»


A danas?

Suvremeni slikari manje slikaju ječam, hmelj, proizvodnju slada i piva, pivo i pivopije. Svakako se tim temama više bave fotoreporteri i umjetnički fotografi, uglavnom u cilju informiranja i promicanja piva. No, to ne znači da likovni umjetnici nemaju više nikakve veze s pivom i pivovarama. Dobro je poznato da pivovare pomažu umjetnost, pa i likovnu, kroz različite načine kao što su: sponzoriranje i pokroviteljstvo izložbi slika (npr. Carlsberg, Koprivnica) i karikatura (Daruvarska pivovara), likovna rješenja za etikete prigodnih piva (npr. etiketu Božićnog piva Zagrebačke pivovare svake godine kreira drugi likovni umjetnik) itd.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Svatko je dovoljno star da popije pivo, zar ne Mule?
Jack Nicholson

Nacrtaj mi krigl

chances-by-myles-smutney
chances-by-myles-smutney





Najnovije iz kategorije Nacrtaj mi krigl