Pivo u čašu za Lijepu našu
Ove godine Zagrebačka pivovara proslavlja 130. obljetnicu osnutka, odnosno početka gradnje pivovare na kraju grada, koja je završena i prvo pivo skuhala u ljeto sljedeće godine. Dakle, 1892. godina je godina početka povijesti tvornice piva u glavnom gradu, no ne i povijesti pivarstva u Zagrebu. Naime, još je u 14. stoljeću zabilježeno da postoje obrtnici koji se bave proizvodnjom piva, a prva od pivovara čije je postojanje dokumentirano je ona u današnjoj Basaričekovoj ulici, koja je ranije nosila ime baš po pivu – Pivarska. U svakom slučaju postojeće male zanatske pivovare nisu bile dovoljne, pa književnik August Šenoa 1869. godine spominje „plaćanje dadžbina na pivo uvezeno iz Graza“. Razvoj gospodarstva, uvjetovan i povoljnim prometnim položajem Zagreba doveo je i do odluke o gradnji velike industrijske pivovare, a projekt su pokrenuli barun Petar Dragan Turković i Gustav Vitez Pongratz, te Hrvatske eskontna banka d.d.
To je štura faktografija o počecima Zagrebačke pivovare, hrvatskog tržišnog broja 1, koji pokriva polovicu svih domaćih potreba za pivom. Tradicija duga 130 godina u našim je uvjetima respektabilna i Zagrebačka pivovara se ima čime podičiti. Pa to i čini. No, zanimljivo je vidjeti kako je to učinili prije tri desetljeća, kada je slavila okruglu stotu godišnjicu. Na požutjelim stranicama Večernjeg lista iz travnja i svibnja 1992. godine pronašli smo slučajno ovih dana neobičan feljton posvećen tadašnjem velikom jubileju. To je priča o pivu, od prapovijesti do najnovijih etiketa zagrebačkog piva, a već po tome što je cijeli tekst pisan verzalom (dakle velikim slovima) može se vidjeti da je tu riječ o nečem iščašenom. I stvarno, priča je bizarna i urnebesno smiješna, a ilustrirana je jednako otkačenim karikaturama Srećka Puntarića Felixa.
Ovogodišnjem obilježavanju jubileja Zagrebačke pivovare pridružujemo se podsjećanjem na ovaj biser od prije trideset godina, koji ćemo objaviti također u šest nastavaka kako je to bilo i u novinama, samo ne u tjednom ritmu kao tada, nego u dnevnom.
Priča broj 5 ide ovako:
„Lički biser“, biser osvježenja Zagrebačke pivovare, danas
I tako mic po mic (a godine su nesnosno dugačke ako nema onoga što se želi) doguraše naši prazne bačve od Kulina bana sve do slavnog bana Jelačića. E, to je već nešto drugo. „Ustani, bane, Hrvatska te zove, zove...“ diže se ban. Razmaše sabljom, i da vidiš – uokolo nigdje dušmanina. Naš ban, naša dika, bi odmah zapisan u pretpovjesnicu zagrebačkog piva. I to ovako (citiram): „Ako igda bude na ovijem horvatskim prostorima natakalo se i uživalo pravo pivo, onda neka jedno bude svakako „bansko“ na čast, spomen i diku našeg bana, bana Jelačića...“ I bi tako. Istina, još su neko vrijeme Hrvati o tome sanjali i pjevali (glasovita budnica: „Pivo bansko, Za srce junačko...“), e da bi im se doskora snovi ostvarili.
Ako pomno pratite razvojnost zamisli o pivu u Hrvata, zamjećujete jamačno da su naši stari bili temeljiti: prvo su odabrali prava imena, definirali buduće marke, željkovanu boju, okus i jačinu, a tek onda prišli ostvarenju projekta. Za to i nisu pogriješili, promašili, ili kako bi Dalmoši rekli „falili“. Jok, točno u sridu! Ljeta Gospodnjega (molim vas, godinu pamtite) 1892. potekoše prva čaše, prve krigle, napuniše se prve boce. Osvježiše se prva grla nektarom stoljećima snivanim. Vrsno, slasno zagrebačko pivo, na ponos hrvatskom pivarstvu zašumi, zapjeni se usred bijela Zagreba, na radost tisućama nazočnih sretnika prigodom otvorenja Zagrebačke pivovare. Koliko god su bili nesretni oni prije toga, toliko su presretni bili svi nakon ovog čina: književnici i slikari, pjesnici i skladatelji, običan puk i visoki uglednici. svima njima napokon zaigra srce mladalačko uz pivo zagrebačko. Kako onda, tako sve do danas, zgodna je jedna anegdota iz toga vremena. Naime, priča se da je u društvu, na domjenku kod Ferde Livadića u Samoboru, jedan razgaljeni pivoljubac, rodoljubac, domoljubac, onako, spontano, od srca zapjevao „Još Horvatska ni propala dok mi pivimo (!)“.
No, pivo naše grlu paše! I po zlu znani Khuen Hedervary osjetio je snagu koju daje pivo naše, kad je onomad dobio cipelom u trticu, pa najuren iz Hrvatskog sabora. Na povijesnoj sceni sad se sve biva brzoletno (ali i brzopleto – sjetimo se samo one tuge i stare Juge). Padaju vlade, dižu se krigle. Padaju silnici, podižu junaci. Sve dolazi, sve prolazi, ali slava zagrebačkog piva, o stotoj obljetnici, dolazi u punom sjaju, u paleti: za svačiji ukus, okus!
Pivo u naše čaše za boljitak Lijepe naše.
(NASTAVLJA SE)
