Oglasi

Pivo naše svagdašnje

  Povijest piva         Radomir Čokić         28.02.2021.
Pivo naše svagdašnje

Čovjek traži osvježenje, gasi žeđ i računa s tim, da će mu ugodna gorčina i pjenušavi okus piva u tome pomoći. A kad već uživamo u pivici, možemo o njoj ponešto i pročitati. Imao sam dogovor o posjetu pivovari, kako bih za čitatelje Jednote napisao svoje dojmove i neke zanimljivosti o proizvodnji piva. Otišao tamo kao stari znanac, jer sam prije petnaest godina kao građevinski inspektor pratio gradnju novih engleskih linija za punjenje boca. Poznajem objekte izgrađene za austro-ugarskog vremena, postrojenja stara i nova i generaciju stručnjaka, koja to sada vodi.



Ured direktora nije svetinja zaključana sa sedam brava, to je kancelarija kao i svaka druga, a vrata su većinom otvorena, te sve vrvi od službenika. Svakodnevni tijek zbivanja i slijed posla. Telefon, dozivanje, kratke debate i već se dogovori ispunjavaju. Čekam zamjenika direktora, druga inženjera Lalića i gledam u zastakljene vitrine, gdje stoje stručne knjige i časopisi i odmah uočavam nekoliko reprezentativnih knjiga o ljepotama Čehoslovačke, koje su ovdje ostavile delegacije iz ČSSR. Kontakti s našoj starom domovinom ima zagrebačka pivovara od samog početka, za kod osnivanja pivovare bili su prisutni češki majstori pivari. Bilo je to godine 1892. kada je pivovara izgrađeno u dalekom predgrađu tadašnjega Zagreba. kamo se išlo konjskim tramvajem na izlete u pivovarsku vrtnu restauraciju, čija stara krošnjasta stabla i danas daju ugodan hlad, što se rimuje s riječju slad.

Ali, najprije nekoliko općenitih riječi o proizvodnji piva, o čemu me informirao mladi i poduzetni inženjer Radaković, koje mi je zamjenik direktora dodijelio, kako bi mi na brzinu pokazao proizvodnju. Najviše piva proizvodi Beogradska industrija piva BIP i slovensko Laško. Zagrebačka pivovara je treća, a uz nju u Hrvatskoj još postoje pivovare u Karlovcu, Splitu, Koprivnici i Daruvaru (naravno, u to vrijeme postojale su i pivovare u Osijeku i Buzetu, a iako na izdisaju postojala je i pivovara u Otočcu, kao pogon Zagrebačke, nap. urednika). Drug Radaković nabrojao je i ostale pivovare u Jugoslaviji. Kao zanimljivost samo navodim da najbolju vodu za proizvodnju piva ima pivovara Nikšić.

Glavne sirovine za proizvodnju piva su voda, hmelj i slad. Voda je važna za okus piva i kod samog procesa proizvodnje. Hmelj je najbolji iz mjesta Žalec u Sloveniji i cijene ga majstori pivari po cijeloj Europi. U našoj staroj domovini lažu za onoga tko se opio od špiva da je „nahmeljen“, što nije baš najbolja usporedba, jer hmelja ide tek 15 do 20 grama na hektolitar piva. Onda je tu slad, odnosno proklijali ječam, koji se za tamno pivo prži. Dio ječmenog slada zamjenjuje se kukuruznom krupicom, i tog surogata je u standardnom pivu oko 35 posto. U kvalitetnijim pivima je toga surogata manje.

Trajnost piva se računa na oko tri mjeseca, uz pravilno skladištenje u tamnom i na temperaturi 10 stupnjeva Celzija. Zagrebačka pivovara proizvodi Ožujsko pivo, Stari Zagreb, tamno pivo Tomislav i novo eksportno pivo Palmer. Gopdišnja produkcija iznosi 1.300.000 hektolitara, no ove godine računaju s proiztvodnjom od samo 750 tisuća hektolitara, dakle tek s nešto više opd poplovice lanjske proizvodnje. To je uzrokovano visokim troškovima proizvodnje, jakom konkurencijom i padom kupovne moći potrošača, koja je sve manja i manja, pa slabi i potražnja za pivom.

Odjeljenje za punjenje piva ima devet linija, za svaku smjenu po tri, no sada nisu sve linije u funkciji. Tri linije u punom pogonu napune sto tisuća boca na sat. Pri tom se boce, koje se prije toga peru, steriliziraju na 80 stupnjeva. Čepljenje i lijepljenje etiketa je automatsko, pri čemu se crticama na rubu etikete označava i dan i mjesec punjenja.

Pitao sam druga Radakovića zašto se sirovine uvoze premda hmelja i ječma imamo dosta i kod nas. Odgovorio mi je da se to ponekad dešava zahvaljujući određenim potezima Saveznog izvršnog vijeća. Sirovine se uvoze i nude proizvođačima da bi se „regulirale“ cijene, što – kako vidimo – ne pomaže. Nedavno se pojavilo i plzenjsko eksportno pivo, nažalost s njemačkim nazivom Pilsner Urquell. Računa se s tim da će ljubitelje piva i strance privući importna marka a svakako i kvaliteta tog piva. Za većinu je međutim danas već teško dati toliko novca za bocu standardnog piva svagdašnjeg, jer je cijena visoka. Određenu ulogu tu igraju i porezi, jer je pivo kvalificirano kao alkoholno piće a ne namirnica, pa je time i skuplje.

Žestoka pića piju se ohlađena kockama leda, naprotiv tome vino (recimo plavac) na sobnoj temperaturi 18 – 20 stupnjeva. Pivo treba piti ohlađeno na 12 stupnjeva. Tako kaže in-enjer Radaković, koji se i privatno dobro razumije u žestice. Ja sam ga, kao stariji čovjek i umirovljenik poučio o tome kako se zimi pivo često zagrijava i tako da se u kriglu stavlja zagrijana metalna šipka, dok se ljeti pivo uzima iz frižidera. Koliko alkohola sadržim pivo? Inženjer Radaković kaže da oko tri posto, odnosno pola litre kao pola čašice konjaka.

O novom pivu Palmer rekao je da je to jedno od najboljih piva u Jugoslaviji. Ima bogat puni okus, sadrži tek oko deset posto surogata i kvalitetan prvorazredni slad. Eksportno pakovanje u boce od 0,33 litre je efektno, no nisam uspio doznati tko mu je smislio ime.

S inženjerom Radakovićem smo obišli glavne zgrade pogona. Svugdje je bilo malo radnika, neke linije se čiste, ili servisiraju. Za svoje radnike ima pivovara radničku restauraciju, koja dnevno priprema gablec za oko 600 osoba. Voditeljica restauracije Dragica Matković, bivša tajnica direktora, pokazala mi je prostorije i nabrojala koja jela radnici dobivaju za užinu. Jela su topla ili hladna – prema želji, a nude se u dvjema smjenama, dok treća smjena ima samo hladna jela. Cijena je simbolična, tek oko deset ekonomske.

Rezervoar za vodu izgrađena je kao toranj od cigle još u vrijeme osnivanja pivovare kao mala spomenička građevina. U restauraciji na zidovima vidimo fotografije iz prvih godina pivovare, koje pokazuju, kako se pivo u to vrijeme tovarilo i razvozilo po gostionicama, kavana i hotela, te slalo u provinciju. Debeli švicarski konji vukli su kola s velikim bačvama, a okolo su stajali radnici s kožnim pregačama i nadzornici s polucilindrima na glavi i s tankim cigarama u ustima. U dvorištu tvornice bilo je blato, a na horizontu oko tvornice dimnjaci i dim.

Opraštam se s inženjerom Radakovićem i napuštam prostorije u kojoj već 96 godina cinkaju boce i gdje teretni automobili odvoze hektolitre piva žednim potrošačima. Hoće li u budućnosti ovdje zveckati limenke, to ne znamo. Čini se da to neće biti tako skoro jer se radi o velikoj investiciji. To bi još poskupilo ionako skupo pivo naše svagdašnje.

Jednota br. 47, 19. studenoga 1988.

S češkog preveo Mato Pejić



Najnovije iz kategorije Povijest piva




Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.
Prihvaćam sve kolačiće