Pivo i Vatreni

    Reklamni stratezi Ožujskog, koji se u javnosti predstavljaju kao „ponosni sponzor hrvatske nogometne reprezentacije“, sinoć su čupali kosu pitajući se: „Pa gdje nađosmo vas, pobogu?“ Ovo „sinoć“ – da izbjegnemo nesporazume, jer pišem u četvrtak - valja prevesti kao „Wembley“. Ponosni sponzor ondje je progutao ponos u obliku pet knedla, odnosno pet kretanja sa centra, i vjerojatno čeznutljivo razmišljao o prekidu ugovora s HNS-om i sklapanju novog s Marinom Čilićem, jednim od usamljenih nacionalnih amblema kojima ovih dana ide.

Marketing voli trijumfalne, naravno. A šlepati se uz hrvatsku nogometnu reprezentaciju trenutno je jednako rezonski kao i šlepati se uz njezin adekvatno uspješan domicil, hrvatsku državu: ona je na ljestvici konkurentnosti pala za jedanaest mjesta, pa je onih pet lopti u Runjinoj mreži nešto kao ekvivalent Kosoričinoj poziciji uz bok Namibije. Tu su negdje, trenutno. Matična krpa i vatrena zakrpa.

     Htjeli-ne htjeli, nogomet povezujemo s pivom, to je valjda prva i najžilavija asocijacija, nastala davno prije negoli su je počele eksploatirati TV-reklame. Jesam li i sam pio jučer? Jesam, naravno, i žao mi je.

     Naime, kako bi se izrazili ljubitelji originalne misli iz sportske redakcije HTV-a, pivo nakon srijede više nikad neće imati isti okus. Inače ne mogu smisliti frazetine a la Ćosić, no ova bi, da je izrečena, pogodila metu. Nisam cugao Ožujsko, doduše, nego drugi proizvod „ponosnog sponzora“. I dojma sam da će me svaki gutljaj Tomislava, do kraja života, podsjećati na viteza tužnog lika, zvanog Bilić, kako juriša na fantaziju da bi se mogao ponoviti Wembley iz 2007. Ta ga je vjetrenjača već u prvom poluvremenu zavitlala visoko u zrak, da bi ga u drugom nemilice zviznula na finu englesku travicu. Ne bi ga prizvalo svijesti ni deset Sancha Pansi, kamoli ona dvojica, Asanović i Jurčević. Trećeg, u liku Roberta Prosinečkog, bolest je spasila dužnosti da reanimira šefa nokautiranog spoznajom kako je repriza neizvediva bez Modrića, Ćorluke i braće Kovač, s Pranjićem na lijevome beku.

     „Možda je Slaven pogriješio“ – čulo se iz komentatorske kabine HTV-a. Ajme blasfemije! Ako se uzme u obzir da Sušec i društvo inače funkcioniraju kao poltronski servis reprezentacije, kojem je uloga da joj se nađe pri ruci ako treba polaskati, utješiti, otvoriti vrata, pridržati kaput, obrisati cipele, bilo što – evo tu smo, prva vrsto – ova kamilica od komentara ima snagu megatonske kritike.

     A bili su trijezni, pritom, po službenoj dužnosti. Da su trusili pivo, tko zna, možda bi otišli korak dalje i zazvučali sličnije nama, koji smo se poveli za reklamom „ponosnog sponzora“ i cugali pivo. Mi smo naime, njihove opaske prevodili u manje birane riječi.

     Kad se već govori o sportskoj redakciji Hrvatske televizije, valja registrirati i da su se njezini uslužni djelatnici u rekordnom broju okupili oko prijenosa koji će se pretvoriti u dabakl svih debakla. Očekivali su nešto više od Slavena koji će devedeset minuta poslije „možda pogriješiti“? Ovako ili onako, uz teren je špartao Vela koji je valjda u najboljoj formi, Ćosić je pratio susret Bjelorusija-Ukrajina, Blažičko bijaše u improviziranom londonskom studiju itd. itd. Na centralnoj skretničarskoj poziciji u Zagrebu sjedili su pak mala Banely i mali Saša: to je Sušec s kosom, a ako frizuru ostavimo postrani, po svemu ostalom reprodukcija kakvu bi Božo u stilu Dr. Evila trebao zvati „Mini Me“.

     I onda je na scenu stupila ekipa koju smo nekoć voljeli, poštovali i spremno joj opraštali povremene kikseve; samo što joj je igra u međuvremenu bila na plastičnoj operaciji, te je ni Englezi ni mi te večeri nismo mogli prepoznati. Elem, Banely i Mini Me bili su čujno u depri nakon utakmice, ali ni približno kao tata Božo i njegov partner Štimac u londonskoj komentatorskoj kabini. U gnjezdašcu pod krovom Wembleyja taj se par šćućurio kao dva pokisla goluba, kakve znam viđati ispod svoje strehe za jesenskih nevremena, kad stisnuti jedan uz drugoga guguću neke svoje lamentacije.

     „Slaven je možda pogriješio...“

     Na ovaj žalosni gu-gu jučerašnji će se gledatelji po svoj prilici i danas nadovezati svojim riječima. Uz pivo, jer sinoćnja doza cuge sigurno nije bila dovoljan anestetik.

     Može se s izvjesnošću prognozirati da će i večeras, a možda i u danima koji slijede, horde ponosnih navijača utapati ponos u ponosnom piću „ponosnog sponzora“.