Pivo i TV

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   19.06.2009.     1980

Pivo i TV
    Kad me pitaju gledam li televiziju, obično odgovaram: „Ne, prestar sam.“ Malo muljam, naravno, jer nije baš da ne gledam ništa. No stoji teza da je u ovome vremenu i ovoj zemlji TV pretežno tinejdžerski fenomen. Pratite je negdje do dvadesete i potom prerastete, kao pubertet, Britney Spears i gomilu mladenačkih zabluda. Svakome je nakon toga na volju da odabere odrasliju zanimaciju po svome ukusu. Ja predlažem pivo. Zašto ne?
     Opsežnom i nimalo slučajnom akcijom kreatora televizijske politike, uvjerenih da smislen program nije rentabilan, stvorena je situacija u kojoj pred ekranom sjede djeca i očajnici bez alternative u obliku hobija, društva i sl. Ostali su se evakuirali u kafić ili barem drugu sobu, što dalje od „Big Brothera“, „Večere za 5“, „Bibinog svijeta“, „Lude kuće“, „Izbora mistera i miss“, „Hrvatskog radijskog festivala“, „Red Carpeta“, „Nad lipom 35“, „Ne zaboravi stihove“, „Pobijedi Šolu“, Hrvatske koja „traži zvijezdu“ – baš joj „zvijezda“ treba, možeš misliti – itd. Kako vidimo, popis bi se mogao protegnuti kroz idućih desetak pasusa. Nekoć su umirovljenici bili najodanija televizijska publika. Danas ih TV tretira slično državnoj vlasti – kao da ne postoje - a počnu je zanimati eventualno u slučaju da posenile. Samo ako se niveliraju s unucima na razini „Tri praščića“, odnosno „Farme“, tada ulaze među tzv. „ciljanu publiku“.
     Što se tiče nas ostalih, dobno situiranih negdje između srednje škole i penzije, na volju nam je odluka: da pristanemo biti tretirani kao imbecili, izloženi neprestanim uvredama duhu, umu, akademskom statusu i usvojenom bontonu, ili da se izblendamo iz sobe sa zaslonom i time iskažemo građanski neposluh. Osim pisanija ovoga tipa, koje nemaju većeg efekta, ne vidim drugi način da se kaže stop nasilnom infantiliziranju. Osobno, pun mi je kufer medija koji mi furt govori ti, kao da sam petnaestogodišnjak. „Uzmi!“ „Kupi!“ „Odaberi tarifu!“ „Uživaj život!“ Ovako intimno donedavno su nam se obraćali komercijalni kanali tipa Nove i RTL-a, no odnedavno je sa svima nama sve češće per tu i nacionalna TV-kuća, koja postaje nešto kao – reklo bi se - komercijavna televizija. Interesantno, ta HTV i ja sličnih smo godina. Samo što ja nisam podjetinjio, pa se sve slabije razumijemo.
     Ni toj ustanovi više nije nenormalno da oko osam navečer počne emitirati za razonodu maloljetnika. „Nazovi!“ – nuka se prisnim tonom gledateljstvo. Ako nazoveš, dobiješ CD Lane Jurčević. Jupi... Onda u pola deset „Policijska akademija“ – brojka 12, koja se cijelo vrijeme koči na ekranu, kao da naznačuje kakav se kvocijent inteligencije traži - a tko ostane budan do pola dva u noći, ima šansu vidjeti tzv. ozbiljan film. A i taj je silno ozbiljan; ništa misaonije od kakvoga akcijskog krimića s Richardom Gereom, recimo. Možeš misliti koliko je ozbiljan tip koji je ostavio Cindy Crawford zbog Dalaj lame.
     Tko je mudar, šmugnut će nakon Dnevnika bilo kamo: svaki je povod dobar, svaki poziv dobrodošao. Što je govorio jedan lucidni pisac, „dovoljno je da mi pas zagrebe na vrata“.  
     Alternativa koju ja zagovaram jest pivo. Pivo, naime, u ovome kontekstu doživljavam kao jedan od oblika da svojim godinama vratimo dostojanstvo koje im oduzima idejno prazna, formalno diletantska i sadržajno tričava ponuda mašinerija smještenih s onu stranu ekrana. Sve se češće hvatam kako nakon vremenske prognoze posežem za bocom. Nakon toga se uglavnom upustim u razgovor s ukućanima, prepuštajući televizoru jedno uho i dvadesetinu mozga, sasvim dovoljno za preradu bedastoća što odatle dopiru. Ili skočim do kafića koji televiziji polako ali sigurno otima tri nekoć proklamirane funkcije: informaciju, edukaciju i zabavu. Dok na telki biraju „zvijezdu“, svesrdno mlateći praznu slamu, tu se uz pivo debatira o literaturi, teatru, politici i životnim problemima. Ni vicevi nisu retardirani. Također, nikome ne pada na pamet tvrditi da je „Simenon britanski pisac“, a „Greta Garbo glumica švicarskog porijekla“, kako nas uči TV-kalendar koji bi imao biti – pazi sad! – poučna emisija. Napokon, kako za šankom piše „Ne točimo mlađima od osamnaest godina“, vidite i po tome da je birc serioznija institucija od HTV-a, Nove i RTL-a zajedno.
     I da sada nešto priznam: povremeno radim za televiziju. No ne vidim u tome ništa kontradiktorno prethodno napisanom. Em se trsim pisati za odrasle, em tim poslom zarađujem za pivo.
     Drugim riječima, pišem za televiziju da je ne moram gledati.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Dajte mi ženu koja voli pivo, i osvojit ću svijet.
Car Welhelm

Nacrtaj mi krigl

beergirl
beergirl





Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća