Pivo i turizam

Velika češka pivska knjiga   |   Zdeněk Susa   |   14.08.2010.     2497

Pivo i turizam

Možda ćete mi predbaciti da tema o vezi piva i turizma nije zanimljiva, jer svatko tko se ikada okušao u bilo kakvoj turističkoj aktivnosti o tome zna sve. Pivo je doduše pogodan i preporučljiv izotonički napitak, ali za nadomještanje tekućine izgubljene tijekom upražnjavanja turističkih aktivnosti, samo po sebi nije dovoljno,

naročito ako je dan vruć i sukladno tome gubitak tekućine značajan i ako je pivo s većom količinom alkohola. Ali - noge otežavaju, a turistički užitak sve teže ostvariv, unatoč tome što smo pivom poravnali izotononičku bilancu i nadomjestili gubitak tekućine. Stoga se preporučuje da se tekućina ne nadomješta samo pivom, nego i drugim napicima, na primjer mineralnom vodom. Dolazi u obzir naravno i izvorska voda, prije svega ona iz provjerenog izvora, ili što je modernije, iz PET boce.

Ako tekućinu dopunjavamo samo pivom teško ćemo naime izbjeći predoziranje. A dodatno ćemo se izložiti i problemu odstranjivanja prekomjerne tjelesne tekućine. Ukoliko se krećemo po šumovitom ili barem grmovitom terenu, uklanjanje posljedica je lakše ostvarivo. Daleko je gore uživamo li u turističkom razgledanju povijesnih znamenitosti u gradskom okruženju. Možemo samo zavidjeti prethodnim generacijama, koje su mokraćni mjehur i u tako zahtjevnim uvjetima mogle isprazniti vještinom vrijednom divljenja. Moja baka je pripovijedala kako je prije Prvog svjetskog rata pokazivala Prag svojoj teti sa sela. Njena teta je tijekom šetnje tada novoizgrađenim Hlavkovim mostom naglo zastala, kako nešto pomno razgleda ili razmišlja. Pri tom se čudno savila u križima - baka je govorila da se „naklonila". Kada se malo zatim ispravila i nastavila hodati, na mjestu na kojem je čas prije toga stajala, ostala je diskretna lokvica. Napominjem da je kao prvo, dan bio sunčan a nebo bez oblačka i kao drugo, da su dame u to doba nosile široke suknje, sve do zemlje, i ispod njih nekoliko podsuknji.

U današnje vrijeme malo tko može parirati mojoj praprateti. Današnja populacija obično traži prostorije namijenjene upravo za tu svrhu, koje se pak najčešće nalaze u ugostiteljskim objektima. Osjećaj nelagode turiste tjera da nakon pražnjenja u ugostiteljskom objektu tamo nešto sitno i naruče, na primjer - veliko pivo. Time, dakako, svoj problem nisu riješili, jer će vrlo brzo doći do recidiva. Tako nastaje začarani krug, stručno nazvan circulus vitiosus. Udaljenost između ugostiteljskih objekata koje posjećujete da biste upoznali njihove zahode stalno se skraćuje, i na kraju to kruženje po toaletima potpuno onemogućuje bilo kakvu turističku aktivnost.

Vraćam se dakle mudrom savjetu: Za turističkih obilazaka tekućinu dopunjujte primjereno i s mjerom - ne samo pivom, nego i drugim napicima. Tim drugim napicima valja pri tom posvećivati naročitu pozornost, da biste udovoljiti i pivu, i turističkom cilju, i svome društvu.

Sada bih s toga aspekta malo proučio životni put našeg pisca Jaroslava Hašeka (30. travnja 1883. - 31. siječnja 1923.), čija je sklonost najraznovrsnijim pićima dobro poznata. Manje je poznata njegova sklonost prema turizmu. Hašek je uz čašicu oduševljeno prepričavao dogodovštine iz svoga života, improvizirajući i prilagođavajući priče publici. Neki njegovi suvremenici su u te priče vjerovali, mnogi nisu, ali uvijek su ih svi rado slušali. Tako su nastale hašekovske legende, kojima vrve njegovi suvremeni životopisi.

Prispodoba o idiličnom djetinjstvu kod djeda na ražičkoj citadeli očito je u cijelosti izmišljena. Hašek je bio Pražan, gradski čovjek, i od hodanja po prirodi, puno je više volio hodati nogostupom od gostionice do gostionice. E. A. Longen zapisao je Hašekov citat: „najgluplja stvar je stablo. Zašto bi išta na svijetu trebalo rasti? Ne podnosim stabla, travu i cvijeće. Golo stijenje i kamenje, to se meni sviđa. To je ljepota! I strojevi, prijatelji, strojevi! Ma kakva priroda!"1

Nasuprot predodžbi o Hašeku kao gradskom čovjeku stoji činjenica da je Hašek opetovano odlazio iz Praga i tumarao zabačenim budžacima Austro-Ugarske. Pješice je proputovao Slovačku, Galiciju i Ugarsku. Danas bismo se njegovom postignuću divili kao daljinskom maršu vrijednom svakog respekta, a u ono vrijeme govorili su o tumaranju i nad njim vrtjeli glavom. Godine 1903. (u svojim dvadesetima) tumarao je tako Hašek Balkanom; dok je on tako bio odsutan, banka Slavija, njegov poslodavac, izgubila je strpljenje, pa je nepouzdani bankarski činovnik Hašek dobio otkaz. Isto tako je Hašekov boravak u Rusiji - najprije kao pripadnik čehoslovačkih legija, a onda u službi boljševika - više je primjereno svjetskom vagabundu, nego gradskom čovjeku. Dokumentiran je njegov boravak u Kijevu, Moskvi, Samari, Simbirsku, Bugulmi, Ufi, Krasnojarsku, Irkutsku... Valjda je za to vrijeme ponekad bez gnušanja pogledao neko stablo.

Ali vratimo se u predratni Prag. Tu je Hašek sa zadovoljstvom svladavao svoju turističku trasu od gostionice do gostionice. Ta trasa još nije u cijelosti rekonstruirana, stručnjaci se ne slažu oko broja i redoslijeda staropraških gostionica koje je Hašek redovito obilazio. To uistinu nije lako - navodno ih je samo oko Karlovog trga bilo deset do petnaest. Kada mu se u travnju 1912. godine rodio sin Richard, odmah ga je Hašek uzeo sa sobom na trasu - htio ga ne naime pokazati svojim prijateljima. Taj je događaj ostao zabilježen u obiteljskoj povijesti, a Hašekov sin je se prisjetio, kada je šezdesetih godina govorio o svom ocu:

„Hašeka nije bilo moguće3 zatvoriti u nekakvu kutiju. Njemu nije pristajao obiteljski život. A kad u svojim pričama govori o Sretnom domu, zapravo zbija šale na račun normalnog obiteljskog života. S druge strane vrlo rado opisuje život u gostionici, život pijanaca, govori o tome što alkohol čini od ljudi. jer  Je i sam to prošao. Još u sedamnaestoj počeo je živjeti tim životom, išao je u gostionicu, išao bi s bratom u skitnju i vratio se, ne znam, za mjesec dana. Nije mogao zadržati nijedan posao, jer je uvijek nekuda odlutao. U časopisu Svět zviřat polušao je duže vrijeme biti urednik, ali nije to izdržao, morao je biti slobodan, morao je pisati. Kako je morao biti slovbodan u poslu, tako i u životu. Kad sam se rodio, uzeo me je sa sobom, da me pokazuje po gosztionicama, pa me mama nije mogla naći, nije znala gdje sam. On se strašno radovao prinovi, uzeo me je kao malu bebu i pokazivao me, strašno se radovao. Također se govori kako je od svoga punca dobio novac za kolica, koje je proćerdao i na kraju jarmili, mojoj majci, dovezao kolica iz prodavaonice igračaka. Nije bio za običan život. Ali opet, da je bio za normalan život, onda opet ne bi sve to napisao."

Gospodin Richard Hašek bio je  prema svom ocu veoma uviđavan. U stvarnosti je navodno Hašek bio tako pun „velike radosti" da je negdje u desetoj gostionici, zaboravio bebu i nastavio bez nje. Kad su gospodina Hašeka pronašli, nije znao gdje je ostavio dijete, pa zato majka nije mogla naći svoje dojenče.

Biografi pišu da se „Hašek nije mogao odreći svoga boemskoga života ni nakon rođenja sina Richarda, pa je ubrzo napustio obitelj, da bi mogao ponovo živjeti samo od pisanja i kabaretskih nastupa." Ja bih pak rekao da mu je gospođa Jarmila nakon događaja sa zaboravljenom bebom jednostavno izbacila kofere na ulicu. Već ta dogodovština pokazuje da za turističkih ophodnji nije dobro pretjerivati u količinama piva, niti miješati ga s drugim pićima. Rasipa li turist putem svoj osobni imetak, djecu, itd, to ga - kako vidimo - diskvalificira ne samo za nastavak turističkog pohoda, nego i za nastavak braka.

O nezgodnom miješanju pića u slučaju Jaroslava Hašeka imamo dokaze i iz slijedeće etape njegova života. U prosincu 1920. godine vratio se u Čehoslovačku sa svojom drugom ženom Aleksandrom Grigorjevnom Lvovom - zvali su je Šura. Bila mu je to u stvari druga žena, jer je Hašek zaboravio formalno poništiti svoj predratni brak s Jarmilom Mayerovom. Bio je dakle bigamist, ali to sada možemo zanemariti.

Hašekovi su najprije živjeli u ulici Frante Sauera u Žižkovu. U kolovozu 1921. preselili su u Lipnicu. Odatle je sačuvano svjedočanstvo o slavnom Hašekovom grogu. Hašek je pisao Švejka i tijekom rada okrjepljivao se napitkom slijedećeg sastava: boca ruma + boca bijelog vina + boca crvenog vina. Ta smjesa zagrijana na primjerenu temperaturu i začinjena, bhila je Hašekov grog. Svjedočanstvo o dnevnoj dozi groga, koju je Hašek redovito uzimao, nije sačuvano. S obzirom na to da se grog konzumira brzo, budući da se ne smije ni kuhati ni pustiti da se ohladi, vjerojatno je ta količina sve samo ne mala.

Primijetit ćete da se ovdje ne radi o miješanju drugih pića s pivom, nego o miješanju drugih pića bez piva! Razumljivo je da se u tim uvjetima Hašekovo zdravstveno stanje rapidno pogoršavalo, a kroničari su zabilježili da je „narušeno boemskim životom, boravkom u zarobljeničkim logorima i napornim radom u Crvenoj armiji". Zbog svega toga Hašek je umro 3. siječnja 1923., s nepunih četrdeset godina.

Lako je biti general poslije bitke, ali, da se držao piva - naravno u primjerenoj količini, možda bi i završio Švejka.

1Jaroslav Hašek, Šaldin notes I, 1928.-1929.   

Preveo Mato Pejić

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Svatko je dovoljno star da popije pivo, zar ne Mule?
Jack Nicholson

Nacrtaj mi krigl

chances-by-myles-smutney
chances-by-myles-smutney





Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga