Pivo i starenje

    Kako bi rekao Mark Twain, šteta što najbolji dio života dolazi na početku, a najgori na kraju. Drugi veliki pisac, Francis Scott Fitzgerald, sazdao je na ovoj gorkoj dosjetki priču „Neobični slučaj Benjamina Buttona“, a redatelj David Fincher manje uspio istoimeni film. Pivopije u godinama, pak, sazdale su na njoj cijelu cugersku filozofiju koja u najkraćim crtama glasi: što stariji, to više.

     Mladost i starost, naime, sa suprotstavljenih startnih pozicija prilaze pivu. Mladi imaju vremena, pa piju malo. Sutra je nov dan, ne? Ako i potegnu puno, to je rijetko, kad je kakva posebna prigoda tipa Norijade, rođendana, tuluma ili gaže srpske cajke koja je trenutno in. Tada su u pivu do grla. No nakon toga, opet pauza od tjedan do dva, ili dulja. Uvijek se stigne nadoknaditi propušteno, rezoniraju naraštaji sa cijelim životom ispred sebe.   

     Generacije s krive strane četrdesetih, naprotiv, nisu tako sigurne da je „sutra nov dan“. Tko zna... U križima probada, u trbuhu probada, u prsima probada – egzistencija je svedena na konstantno probadanje. Kad se vrate iz ordinacije opće prakse, a to je otprilike jednom tjedno s tendencijom povećanja prometa, boli ih kažiprst od pokazivanja gdje ih sve neki vrag šilji i šerafi. Drugi tu životni moto igra: ne „sutra je nov dan“, nego „danas jesmo, sutra nismo“. Odnosno, u ovome konkretnom slučaju: „ne ostavljaj za sutra ono što možeš pocugati danas“.

     Ne tvrdim da je put prema mirovini nužno alkoholizam u progresu. Prije svega, različiti smo: ljudi se raslojavaju razdjelnicom afiniteta i privatnog plana starenja. Tako jedni u određenim godinama krenu smjerom totalnog isposništva i počnu živjeti na tragu Andrije Maurovića koji se, nakon razuzdane mladosti, pod stare dane zatvorio u stan s kozom, muzao je i živio takoreći isključivo na tom, vlastitim rukama iscijeđenom – kako je držao – eliksiru kavkaske dugovječnosti. Drugi se pak, umjesto domaćem kozjem mlijeku ili makar kefiru kupljenom kod Todorića, sve više i češće okreću pivu: ono im crne misli rastapa u vitalniji akvarel, čini iberfircigerski blues sličnijim rocku, skreće uznemirenu svijest sa sve bliskijih bolesti i sa... čovjek se boji uopće izgovoriti fatalnu riječ bez dva-tri piva u sebi. O tim drugima - kako su govorili stari Latini - fabula narratur.

     Živimo u brutalnom vremenu za starce. Da penzićima život nije lak dokaz je čak i jedan Ćiro Blažević – inače fenomenalno situiran, te time lišen debelog dijela umirovljeničke depresije – kojeg su iz staračkog doma pustili na kraći dopust u Bosnu, pa je u srijedu u Zenici prošao tako da ja na njegovu mjestu tri dana ne bih izlazio iz pivnice. Drugi njegovi vršnjaci, a i oni poprilično mlađi, u kudikamo su lošijoj poziciji, jer nemaju ni ono što on ima: bankovni račun na koji, kaže ponekad Ćiro, pomisli svaki put kad mu je teško ili ga pritisnu godine.

     Vršnjaci radnih akcija pobacani su kolektivno na otpad, naime, a da nisu ni dobili pravu priliku. Socijalizam se u njihovu slučaju nije pokazao prijelaznim razdobljem iz kapitalizma u komunizam, nego iz dreka u drek. U samoupravnom sistemu stalno su morali slušati nekoga starijeg, kojeg ni u ludilu nisi mogao maknuti. Tako je to trajalo i trajalo, a onda, paf! Liberalni kapitalizam, i odjednom moraju slušati mlađe, koje također ni u ludilu ne možeš maknuti. Dok su oni bili klinci, drmali su starci, sad kad su oni starci, drmaju klinci. Ono između, najbolje, u njihovu je slučaju izostalo, tako što je kotač historije uz nemalo sarkazma jednostavno preskočio jedan zubac.

     Mladost se raduje životu pukim činom buđenja i takoreći iz kreveta uskače u sunčan dan. Bez stimulansa.

     Starost bi najradije vrisnula kad iskorači iz postelje, suočena s perspektivama, odnosno, nedostatkom perspektiva. Treba li onda zamjeriti onome njenom segmentu koji čezne da i njemu opet nakratko zaiskre oči, isprave se leđa, a budućnost počne sličiti na kakvu-takvu avanturu? Mladeži njezina dob natiče ružičaste naočale na nos. Onome Twainovu „najgorem dijelu života“ za to treba – pivo.

     Ne zagovaram neprestano pijanu starost. To bi bio tup i nečastan eskapizam. Ali da je čaša piva rijetka riječ utjehe u trajnoj krizi zvanoj treća dob... Bogami, jest.