Pivo i Slovenci
Stiže mi neki dan već drugi put mail u kojem se, „kao odgovor slovenskoj politici koja najizravnije ovisi o ekonomiji“, bespogovorno nalaže: neka ne idem na skijanje u Sloveniju, neka bojkotiram slovenske trgovačke centre i – pazite sad, ovo se tiče nas – neka prestanem piti slovensko pivo! Na glupost obično reagiram akcijom, refleksno. Da mi je skijanje hobi, smjesta bih otkazao aranžman u Austriji i bukirao se za Vogel. No kako nije, rekoh sam sebi, evo što ću učiniti u znak odgovora na apel: idem iz ovih stopa u Mercator po gajbu Zlatoroga. No vani se kiša ledila na tlu, te sam odlučio prosvjedovati riječima, a ne djelom.
To će reći – ovim tekstom.
Kanio sam zapravo pisati o nečemu desetom, što bi bolje korespondiralo s proklamiranim ciljevima rubrike. Ali na povode poput ovoga internetskog pisamca valja se osvrnuti promptno. Da ne bi nekome od povodljivijih cugera, ako je i sam primio poziv na bojkot, pao na pamet razlaz sa slovenskim pivima, u uvjerenju kako će to strovaliti u bankrot nama nesklonog Pahora. A nas eo ipso torpedirati u EU.
Da odmah nešto raščistimo: slovensku politiku prema Hrvatskoj, s blokadom pristupa EU kao kulminacijom, držim običnom bezobraštinom. Ucjena i iskorištavanje povoljnog položaja u izravnom su srazu s elementarnim susjedskim bontonom. Ali to su odnosi dviju politika, ne konkurentskih pivskih industrija i njihovih kupaca. Odustajati od slovenskih piva značilo bi stvarati zlu krv bez praktičnih efekata. Da ćemo vi i ja reći odlučno ne Pivovarni Laško i time ojačati Drobnjakovu pregovaračku poziciju – pa to je za krepati! U slikarstvu smo takvo što nazivali „čudom hrvatske naive“.
Ideja je zapravo takva da čovjeku prvo padne na pamet kako je posrijedi sprega Zagrebačke i Karlovačke pivovare, koje nas združenim snagama žele vratiti pod okrilje slogana „Kupujmo hrvatsko“.
No autore ipak vidim drukčije: zamišljam ih, naime, kao grupicu nedoraslih koji traže akciju jer im angažman u Mladeži HDZ-a više ne pruža dovoljno uzbuđenja. Prošla su vremena kad se noću obilazilo ulice i sprejem farbalo po zidovima „Račan – izdajica!“ i slične poticajne parole. Treba dakle smisliti nešto što mobilizira, puno pravedničkog gnjeva, osvete i domoljublja; i što je još teže, naći nekog protiv koga će se usmjeriti taj neobični miks nacionalnih osjećaja i divljanja hormona. Kad gle – odgovor je cijelo vrijeme tu: pivo i Slovenci! Tako je društvance zasjelo za tipkovnicu i počela se formulirati genijalna ideja da se Hrvati s Rupelom i Pahorom razračunaju preko piva. Nas tri i pol – to je valjda kritična masa koju za sobom kane povući autori maila – prestat ćemo piti Laško i ode k vragu slovenska solventnost. S jedne strane, Hrvati opet objedinjeni protiv zajedničkog dušmanina, s druge, dušmanin u totalnoj banani, maštare djeca dok prstići potežu kursor prema ikoni „Pošalji“. Klik. Orgazam.
Kako se ono govori: da je rat nastavak politike drugim sredstvima? Po ovome konceptu, nastavak politike drugim sredstvima bila bi - apstinencija.
Originalno, doista. A i opasno, jer uvijek se nađe onih koji su spremni na korak dalje no što su ih naputili. Čemu se zaustaviti na bojkotu slovenskog piva, kad se snažnija poruka upućuje bušenjem guma na slovenskim autima, ponekim šamarom na plaži ili bombom pod vikendicu. Rušiti Jovanovu više nije in, Janezova se nameće kao idealan izbor.
I jedno usputno pitanje tvorcima poruke: kako da odgovorimo na svinjarije hrvatske vlade, a ja sam ih kadar odmah nabrojati najmanje pet, s ovim dopunskim zdravstvenim osiguranjem na čelu popisa? Možda tako da počnemo bojkotirati Ožujsko, što će neumitno srušiti hrvatsko gospodarstvo te time i Sanaderov kabinet? To bi bilo efikasno? I inteligentno? Sancta simplicitas – uzdahnuli bi stari Latini.
Osobno, nemam ništa protiv Slovenaca i ne želim nikakve razmirice ni s njima ni s njihovim pivima. Naprotiv, kapa dolje narodu kojem se himna zove Zdravljica. Svoje nesporazume s njihovom politikom, pak, kanim apsolvirati psovkom, upućenom na pravu adresu. A to i vama preporučujem. Uza svako Laško koje trgnete, skinite Rupelu sve po spisku.
