Pivo i seljačine

    Negdje pretprošle subote, u kvartu se opet začula cika, a potom tambure. Kažem opet, jer je riječ o novome zagrebačkom običaju: tu kod mene, na Knežiji, počelo je prije godinu-dvije, kad je jedna od doseljenih obitelji donijela odluku da svima obznani vjenčanje kćeri. Bijaše to signal da otad nadalje ovo naselje gradu pripada samo formalno, po množini zgrada, gustoći prometa i broju žitelja; sadržajno, odnosno mentalno, priklonilo se selu.

     Uzdahnuo sam i ovaj put, te refleksom dinosaura prišao prozoru, iako već znam kako izgleda civilizacijski meteorit koji će purgerosaurusa rexa izbrisati s lica Agrama. Evo kako: usred kvarta prostrti stolovi, zaustavljen promet, tamburala praše zvuke rodnog kraja, plus cajke s kasetaša, pedesetak momaka u razdrljenim košuljama juška pokušavajući ovdje-ondje uhvatiti za dupe curičke koje na popodnevnom suncu cupkaju u štiklama i toaletama... Uz drugi uzdah odmaknuo sam se od prozora i otputio u udaljeniji dio stana, znajući iz novostečenog iskustva da će potrajati. Ekspeditivnost svadbenog obreda urbano je obilježje. Ovakva vulgarna naturanja svoje privatnosti drugima, u višesatnom trajanju, zaštitni su znak sela koje uvijek ima vremena.

     Nego, zašto se tom temom bavim na ovome portalu? Jer su na stolovima, uz meze, dominirale upravo bezbrojne boce piva. Valjda zato što su zgodne za vitlanje, a i veći je efekt kad o tlo zvizneš flašu Ožujskog nego štamprl rakije.

     I tebe prostituiraju, prijatelju, rekoh u sebi razmišljajući o bezbrojnim ulogama u kojima se zna naći naše piće. Katkad je medij raspoloženja, katkad eliksir utjehe... a u nekim prigodama, eto, nešto poput instrumenta kojem je svrha da soundtrack derneka popuni zveketom razbijenog stakla i šištanjem pjene na pregrijanom asfaltu.

     Dreka je bila silna, nedostajao je samo jedan zvuk, onaj koji nestrpljivo iščekuju tipovi poput mene: automobilske trube. Čeznem da crescendo dosegne vrhunac, naime, jer je to znak da će ekipa pobacati preostale boce na travnjak, pokupiti se u limuzine, izvjesiti zastavu umrljanu povlačenjem po betonu – njoj se pridaje manji dignitet nego pivu – i pokupiti se. Sirene će, dakle, signalizirati da selo napušta jednu nekoć mirnu gradsku četvrt. Privremeno, čemu iluzije.

     Kao da vlastitih, gradskih agresivaca nemamo dovoljno, sada nam se događa i invazija seoskih. Da se ne bismo krivo razumjeli, nisu ovdje sporni nečiji običaji – spreman sam ih poštovati – sporna je težnja da novoj životnoj sredini budu bačeni u lice, poput rukavice uoči finalnog dvoboja. A taj poseljačenje ne namjerava izgubiti.

     Znam da sam zašao u osjetljivu temu, no već mi je pun kufer optužaba za kulturološki rasizam, koje počinju pljuštati čim se čovjek usudi zucnuti o porazu polisa. Reći da seljaštvo u svom najgorem pojavnom obliku terorizira urbanitet – pa to nije ksenofobija nego borba za preživljavanje! Građanstvo je sve više poput Inka, u historijskoj defenzivi, osuđeno na izumiranje s dolaskom konkvistadora iz provincije. Ne zazivam bečku školu i pišanje kolonjske vode, no iritira me kad vidim da i puke natruhe šlifa postaju najcrvenija od crvenih krpa. Zbog nje Cortes iz Hrkanovaca Gornjih uz podvriskivanje maše pivom na javnim površinama Bandićeva Zagreba: da ih ognjem alkohola i mačem tambure pretvori u ledinu oko seoske lipe.

     Za suživot ne zna, tek za dominaciju i istrebljenje. Zato ga i ne mogu smisliti, takvog. Naime, folklorna prtljaga koju donosi sa sobom nije raznolikost što obogaćuje i oplemenjuje, nego ona koja sakati i zatire.

     A ne viđa ga se samo na svadbama i oko njih, nego i na ulici gdje će gurnuti ramenom u prolazu i otresti se na začuđen pogled; za volanom, gdje prezire žmigavac i propise koji su za gradske tetkice; napokon, i u birtiji, u kojoj je najglasniji, dok mlatara bocom piva i naglašava zavičajni akcent. Slučajno? Ma kakvi: želi da se čuje tko je – što bi rekli u vesternu – „new sheriff in town“.

     Jedna od metoda kojima se uvezeni primitivizam bori protiv grada jest i ta da lokalce tjera na neprestano ispričavanje, opravdavanje i ograđivanje. „Nemam ništa protiv useljavanja u gradove...“  - tako trebamo počinjati svaku rečenicu na tu temu, valjda, da bismo se usudili nastaviti: „Ali...“ Ja, znači, moram naglasiti kako nisam urbani fašist želim li kritizirati seoskog fašista! Tamo odakle on dolazi vjerojatno se pile ispričava lisici.

     Ne bu hodalo. Ispričavam se, dragi svatovi od one subote, i vama slični, ali se ne ispričavam.