Pivo i rođendanske svijeće
Rođendan mi je bio prekjučer. Na Dan mrtvih. Zapravo ga nisam nešto posebno proslavljao, ako ne računam ona dva, tri piva što sam ih kroz dan degustirao. Međutim, čovjeku nije potreban rođendan, pa ni bilo koji drugi povod, da bi popio par piva, pa to onda i ne treba računati.
Kad malo bolje razmislim ni prije nisam slavio rođendane i to nema puno veze s nezgodnim datumom na koji on pada. Naprosto je bilo tako, nisu to slavili ni drugi, a jedina iznimka, koliko se sjećam, bila je drugarica učiteljica koja bi na svoj rođendan uzela par vrećica bombona, istresla ih u zdjelu, a onda prošla po razredu od jednog do drugog i ponudila nas slatkišima.
To se promijenilo tek tijekom zagrebačkih godina provedenih u studentskom domu na Savi, ali tamo se opet stalno nešto slavilo i pivo je uvijek teklo potocima, pa je teško reći koliko je među tim silnim subotnjim tulumima bilo onih rođendanskih. Ali, ostalo je nešto knjiga i ploča s lijepim posvetama, koje svjedoče da ih je bilo.
Kasnije, u redakciji, imali smo pravilo da svatko na svoj rođendan počasti društvo gablecom i pripadajućom gajbom, i te fešte, koje su istinabog znale nalikovati na prave bakanalije, obično su bile jedine moje rođendanske proslave. Kod kuće su se redovito slavili tek dječji rođendani, a njih nijedan pošten roditelj nipošto nije propuštao. Ne samo svetkovine obljetnice rođenja svoje djece, nego i one njihovih školskih drugova i drugarica. Dijete, naime, treba odvesti na proslavu, a onda usput s domaćim roditeljima popiješ pivo, a kad uvečer dođeš po dijete, onda popiješ i dva, tri, jer djetetu se baš ne ide kući, a nije lijepo požurivati ga i uskraćivati mu druženje s prijateljima.
Proslava vlastitog rođendana i dalje je ostala tek rijetka iznimka, a taj nesretni datum na koji sam rođen samo je argument više koji otklanja osjećaj da sam za nešto uskraćen – za još jednu feštu ili za kakav poklon. Rođendani ipak ponajprije izdajnički podsjećaju na neumitni i svakako prebrzi protok vremena i, uopće, negativno utječu na samopouzdanje.
Da to posebno ne elaboriram, dovoljno je dobro to napravio onaj jedan pisac ispisujući dirljivu priču o tri ratna druga (Zatim otvori paket i poreda boce na jutarnjem suncu. Prelijevale su se kao jantar. — Divno izgledaju, rekoh. Gdje si ih samo našao, Otto? Köster se smijao. — To je zamršen slučaj. Previše dug za pričanje. Ali, reci, kako se osjećaš? Kako je sa trideset? Odmahnuo sam glavom. — Kao sa šesnaest i pedeset istovremeno. Nije baš sjajno. — Kako to nije sjajno? — začudi se Lenz. — Pa to je najsjajnije što može da postoji. Ti si na taj način pobijedio vrijeme i dvostruko živiš. Köster me promatrao. — Pusti ga, Gottfriede! — reče zatim. — Rođendan negativno utječe na samopouzdanje. Naročito rano izjutra. Doći će on opet sebi).
Pa još kad je brojka ovako velika (66 – šesnaest i pedeset istovremeno, doslovce), pa još, primijetili ste već, sastavljena od samih šestica (sakloni i sačuvaj!) i na kraju, kao odlučujući udarac posljednjim ostacima optimizma – pada na dan taj spomena „svih vjernih mrtvih“ u narodu poznat kao Dušni dan. Što bi rekao Balašević – zar nije dosta što je jesen!?
Sve u svemu, nema se tu baš što slaviti, ali svejedno se može piti. Kao što dobro kaže ona stara pučka mudrolija – taj Dušni dan možda nije baš neki razlog da se pije, ali to nipošto nije razlog da se ne pije.
