Pivnica.net
Banner

Pjena i njezina braća

Pivo i rock

Dražen Matošec   |   17.10.2008.     2866

Pivo i rock
Evo koja su tri smrtna grijeha rock and rolla: Elvis prešao u Las Vegas, Dylan na električnu gitaru, a Lennon na Yoko Ono. Posljedice? Nepovratno preoblikovan reljef popularne kulture. Horde imitatora s divovskim zulufima i neopisivo neopisivim oblekama i danas teroriziraju globus, Les Paul se prevrće u grobu, Beatlesa nema. Odavno.
Možemo ovim grijesima pridodati i četvrti, no taj nije individualan. Masovne je prirode, repetitivan – dakle, magnum crimen najšireg spektra - jer zahvaća generacije i generacije rockera: počinili su ga svi koji su prešli s hmelja na ljuće trave, da se tako izrazim. Otud i zanima nas, na ovome mjestu. Doista, zašto su toliki u rock glazbi pivo zamijenili heroinom, trampeći blago piće za onaj čudovišni porod maka? Katkad se čini da im je to jednostavno u opisu radnih zadataka. Od osam do deset navečer Fender, riff-solo, riff-solo, od deset do četiri ujutro šprica i njezini kratkoročni efekti, oči na pola koplja i blejanje u prazno. A onda, šihta gotova, osmosatno vrijeme odšljakano, idemo na zaslužen počinak. Vrlo brzo, kao što slutimo, i na vječni.
Zamišljam Hendrixa kako iz rodnih US dolazi u Englesku, godine su kasne šezdesete, Chaz Chandler netom ga je otkrio, „Hey Joe“ zuji po glavi tek kao nejasna, još nerazrađena ideja... Vidim neiskvarena momka gdje sjedi u londonskom pubu, kucka long size prstima po ultrapasu šanka, zadubljen u unutarnje ritmove koji se nisu pravo ni uobličili. I siše lager, naravno. A onda mu upravo to zaokuplja pažnju - s odobravanjem počinje vrtjeti čašu u ruci, gleda zavodljivu tekućinu u njoj i povjerava barmenu: „Pa ovo je dobro...“ „Of course, mate, točimo ga od 1676.“ Zamislimo šok mladoga Amerikanca – stigao je na kontinent na kojem su neka piva starija od Uncle Sama.
No nije potrajao, taj blaženi dan Jimijeve fascinacije pjenom. Sutra je ubacio u četvrtu, a prekosutra su njega ubacili u raku.
Je li moralo tako biti? Nikad nećemo otkriti, ni to, ni štošta drugo. Recimo, kako bi zvučao „Voodoo Chile“ da se ostalo pri kriglu? Bi li uopće nastao, mislim, „Voodoo Chile“? Bi li se sviralo zubima i palilo vatru na sceni? I bi li onaj legendarni bijeli Strat visio oko vrata onako kako je visio, sudbinski, kao dar i prokletstvo nalik Sauronovu prstenu? Možda bi bio samo obična gitara, vrag zna. Ali bi nositelj vjerojatno bio s ove strane groba.
Jer pivo je gentle giant, poučio bi Hendrixa njegov barmen iz Sohoa - a mi se složili - div golema tijela i blage ćudi: s njim u suradnji umjetnik igra na duge staze. Heroin i LSD, kao partneri, nukaju pak na sprint. Karijera i život bivaju zbijeni u metražu Carla Lewisa, pa tko stigne smisliti štogod genijalno između starta i obližnjeg cilja, super, pamtit ćemo ga po tome. Tko ne, neće dobiti novu prigodu.
No krenimo veselijim temama i nama bliskijim artistima. Ne mislim ovdje na izrazito vitalno „Hladno pivo“ i ime koje je znak, svaka čast, nego na prvoborce hard rocka, dečke čiji je izgled znao zavarati. Scenska pojava, naime, bijaše zločesta. Turbotijesne trapke, toliko uske da su one tri kvrge među nogama bile očito bolno sapete, pa se samo pitaš: hoćeš li ti, prijatelju, moći imati klince? Ali fućkaš sitnice kad je to zaštitni znak. Praktično triglav, kad se bolje pogleda, kao i u Slovenaca, samo nemilice stisnut jeansom. A drugi trademark, kosa, padao je sa stražnje strane triglava do lumbalnog kralješka, istoga onog koji će desetljećima poslije zadavati grdnih nevolja. Kad gitaristički heroj jednoga dana oko sebe okupi unuke, ovako će im pričati upirući kažiprstom u križa: „Vidite ovo mjesto, djeco, tu, gdje djeda danas toliko reže da se ne može sagnuti? Dotud mi je bila čupa...“
Ukratko, činilo se da su „Deep Purple“, npr., na uistinu paklenom stimulansu, u rangu meskalina ili kakvog derivata morfija. Gillan je usto bio pljunuta Janis Joplin, a i trsio se zvučati slično, te ste ih mogli razlikovati takoreći jedino po – znate već – triglavu. Teški narkići, na prvi pogled. Ali vraga! Suicidalnih nakana tu se dalo naći koliko crnoga pod noktom, jer fakinima je pivo bilo i ostalo jedina droga. Tako su sami tvrdili, ne bez ponosa, a da im valja vjerovati, dokazuju njihovi koncerti. Za usporedbu, nastup totalnih apstinenata – s vanjštinom Spreengstena - traje tri sata bez prekida, što ukazuje na vjernost vodi. Okorjeli džanki praši petnaest minuta, a onda ga iznesu s pozornice, tako da jedini koncert koji eventualno slijedi jest sirena hitne pomoći u laganom fade-outu. Hard rockeri, među kojima su pivopije najbrojnije, održavaju naprotiv svirke od standardnih sat i pol, no s jednom do dvije pauze obavezno. To im je treći zaštitni znak. Razlog? Treba ići na WC, jebi ga, kao što smo u prošlome nastavku objasnili.
I tako bi band svirao, cugao, pišao, svirao, cugao, pišao, a onda se raspao, kako u rocku obično biva. No mogli ste biti sigurni da ćete ga opet gledati, u ovom ili onom sastavu, pod istim ili drugim imenom. I zaista, malo, malo, kad evo opet ekipe, skrpljene od veterana iz prošle postave i mlađahnih najamnika. Vidite smjesta da su starci tri kile teži i tri godine mlohaviji, ali živi i sa zadovoljnim izrazom na licu. Posve očito: u međuvremenu im je bilo dobro.
Odmah je jasno što su pili.
        

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Rezultat dvaju monologa u pivnici ne mora biti dijalog.
Murphyjev zakonik, De Neverov zakon o monolozima u pivnici

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća