Alkohol se uglavnom ne pije u samoći, nego u društvu. Uz čašicu ili krigl pretrese se gomila stvari, a tako su svijetlo dana ugledale i neke temeljne i inspirativne ideje. Tako je to danas, a tako je bilo i u srednjem vijeku, a kako tvrde stručnjaci i u prapovijesti. Što su naši prethistorijski preci pili i kako su izgledali njihovi rituali pića?
O tome doduše imamo samo neizravna svjedočanstva, ali nekakva ipak imamo.
Iz mnogih razdoblja prapovijesti postoje nalazi neobičnih posuda naročitog oblika, gdjegdje čak i pravih keramičkih dragocjenosti, kao da je netko u zemlju zakopao cijeli servis za piće. O tome sam razgovarao s Janom Turekom iz Zavoda za zaštitu arheoloških spomenika srednje Češke.
„Takve posude uglavnom potječu iz doba eneolita. Vjerojatno imaju veze s nekom ritualiziranom formom konzumacije alkohola. Konkretno, to su nalazi badenske kulture s prijeloma starijeg i srednjeg eneolita, oko 3500. godine prije Krista. Iz Dřevčica kod Praga potječe velika posuda, koju bismo rječnikom starih Grka mogli nazvati krater, to jest glavna posuda, u kojoj se nalazilo piće, a uz to veliki broj malih zaimača. Tako naime zovemo posude za piće kojima su sudionici rituala pića mogli grabiti napitak i konzumirati ga. Nalazište u Dřevčicama nije jedino, a slični nalazi potječu također iz Praga. Na primjer u praškim Visočanima otkrivena je isto tako slična riznica zaimača s dugim uhom, kako bi se njima moglo lako grabiti iz duboke posude, koja je vjerojatno bila puna nekog alkoholnog pića. Prema indicijama iz raznih dijelova stare Europe, možemo pretpostaviti a to piće bilo baš pivo."
„Od iskona je konzumacija alkohola bila društveni fenomen. Na kraju krajeva i mi sami dobro znamo, da čim netko počne piti alkohol u osami i ne shvaća konzumaciju alkohola kao društvenu stvar, to završi loše. To je već razumljiva posljedica dugotrajnog cjeloeuropskog iskustva s alkoholom i navikavanja na njega. U prapovijesti su svetkovine pića prvenstveno bile povezane s konzumacijom u okviru praiskonskih zajednica, kad bi, na primjer, neki član zajednice baš skuhao pivo. Posao na preradi ječma i pripremi napitka bio je prilično naporan, pa nije imalo smisla pripremati ga u maloj količini. Uvijek se to radilo u većim količinama, ali konzumaciju je valjalo ubrzati, budući da pivo nije bilo pasterizirano, kao danas, i uopće izgledalo je drugačije."
Konzumacija je mogla imati simbolički i društveni značaj. Pripadnici jedne ili više zajednica, koji su morali međusobno komunicirati, sastajali bi se, a kao što su indijanci pušili lulu, ovi su ispili veliku posudu piva. Imalo je to i ekonomski značaj. Viškove ječma poljoprivrednik razumljivo nije potrošio; za zadovoljavanje potreba izrade brašna i kruha njegova je proizvodnja bila više nego dostatna. Ono što je preteklo potrošeno je u obliku piva, a ekonomski efekt mogao je nastati u formi dara i duga, odnosno poziva na konzumaciju i potencijalnog uzvratnog poziva od strane gosta. Ja ugostim svoje susjede, a oni slijedeći puta ugoste mene, kad budu imali pivo. Također je iz toga proizlazio čitav niz praktičnih ekonomskih odnosa, na primjer - ja sam skuhao pivo, danas vas ugostim a vi mi nekog konkretnog dana, kad budem gradio kuću, dođete pomoći. Takva suradnja u poljoprivrednim zajednicama bila je jednostavno nužna. Na kaju, ali ne manje bitno, imalo je pozivanje na kakvu svečanost pića i veze sa svojevrsnom demonstracijom društvenog prestiža. Član zajednice, koji je bio u stanju skuhati veliku količinu piva i imao dobar status u društvenoj hijerarhiji, na taj je način ostale obvezivao kao svoje podređene u okviru društva, time je utvrđivao svoje pozicije i svoj ugled. Kad bolje razmislimo o motivima raznih društvenih akcija danas, povezanih s konzumacijom alkohola, mislim, da se mnogo toga iz prapovijesti zadržalo do današnjih vremena."
Ispada tako da se alkohol od iskona pio iz istih razloga kao danas. Drugačije je čini se samo to, što su alkohol u ono vrijeme svi proizvodili sami. U naše vrijeme to se ipak tako ne radi. Trgovine su pune alkohola.
Arheolog Jan Turek još je dodao, da su naši prethistorijski preci očito pili prije svega pivo. Ipak, postoje i druge mogućnosti...
„To je varljivo pitanje. Izvori, koji su sačuvani u arheološkim nalazima, u tom su pogledu vrlo tanki. Sačuvane su keramičke posude, povezane s konzumacijom i vjerojatno s proizvodnjom alkoholnih pića, ali reći decidirano da se u toj i toj posudi kuhalo pivo, a u nekoj drugoj medovina, bilo bi jako teško. Iz raznih izvora znamo da se, recimo medovina svakako konzumirala još u starijem željeznom dobu (a vjerojatno još i ranije). Iz kneževskog groba u Hochdorfu u njemačkoj pokrajini Baden Würtemberg imamo dokaz velikog brončanog kratera, koji je imao kapacitet veći od sto litara, a tijekom pogrebnog obreda bio je napunjen medovinom. Posuda je trebala predstavljati pokojnika na onom svijetu. Njegovi nasljednici su naravno taj pogreb dobro zalili medovinom u svijetu živih, ali su i za njega priredili pogrebno čašćenje. U grob se polagao cijeli servis za piće a razumljivo i dovoljna količina dobre medovine, da bi pokojnik mogao počastiti pretke, koji su ga primali u zagrobni život, ali i da bi na taj način dostojno prezentirao svoj društveni položaj - prestiž koji je ostvario za života."
„U posudi je bio talog, koji se mogao analizirati, a prema tragovima polena, koji su tamo pronađeni. utvrđeno je da se radilo o ljetnoj medovini. Ti dokazi su neupitni. Daleko složenije je utvrditi prisutnost piva. Danas postoje dokazi za eneolitsko razdoblje zvonastih pehara sa samoga praga brončanog doba, oko 2500-2300 godina prije Krista. Jedan nalaz potječe iz Španjolske iz doline Ambrona, gdje su arheolozi sa sveučilišta u Valladolidu otkrili grob u kojem su bili tipični pehari u obliku zvona, a u nekim od njih pronađeni su ostaci organskog materijala. Nakon tisućljeća provedenih pod zemljom takvi materijali su na prvi pogled neprepoznatljivi. Tek nakon dodatnih analiza, naročito onoga što se upilo u površinu unutrašnjosti posude, može se špekulirati o kakvom se materijalu radilo. Arheolozi u suradnji s kemičarima u stanju su ustanoviti u kojoj su posudi bile, na primjer, masti, te razlučiti masnoće životinjskog porijekla od onih biljnih, mliječne od mesnih. Moguće je utvrditi, u kojoj je posudi bilo mlijeko ili neki mliječni proizvod, ali s pivom je to i dalje problematično."
„Otkriveni su ostaci ječma, to je nedvojbeno, a također i nekih proizvoda, koji bi mogli biti povezani s vrenjem. Međutim, nitko još nije potvrdio, je li taj proces vodio proizvodnji piva i je li to piće koje se nalazilo u toj posudi bilo istinsko pivo. Mogao bi to biti nekakav rudiment, ječmeni talog, koji je provreo i nije morao imati nikakve veze s pijenjem alkoholnog pića. U tim stvarima moraju arheolozi biti pošteni i reći da ne mogu biti potpuno sigurni, ali želja da se dokaže konzumacija piva je velika. Možda je u tom konkretnom primjeru tome pridonijelo i to, što je cijelo to arheološko istraživanje i njegovu prezentaciju u javnosti sponzorirala velika svjetski poznata španjolska pivovara."
Posuda iz kojih su naši prapovijesni preci mogli piti medovinu ili pivo, sačuvano je jako puno. Teško je, međutim, dokazati, da su uistinu nekada bile napunjene nekim alkoholnim pićem. Još je teže utvrditi, gdje su i kada ljudi počeli proizvoditi te alkoholne napitke. Po mišljenju arheologa Jana Tureka iz Zavoda za zaštitu arheoloških spomenika zapravo je sigurno samo to, da su počeci proizvodnje svih alkoholnih pića obično povezani s razvojem zemljoradnje.
„Pretpostavljamo da su pivo ljudi počeli proizvoditi već na početku neolita, dakle kada je počela proizvodnja kao način života, kada su ljudi prestali biti lovci i sakupljači, i počeli proizvoditi hranu zemljoradničkim načinom. Od početka u se susretali s određenim viškovima, s količinom žitarica, koje nisu bili u stanju potrošiti - mljevenjem brašna, pečenjem kruha, kuhanjem različitih kaša i slično. Upravo je kuhanje piva iz viškova ječma bilo dobro rješenje kako postupati s viškovima i iz toga ostvariti dodatnu ekonomsku vrijednost. Inače bi viškovi propali, postali bi neupotrebljivi. Efektno je bilo skuhati veliku količinu piva, koje dakako nitko nije bio u stanju popiti sam, a nije to tako ni bilo zamišljeno. U doba neolita uopće ne možemo razmišljati o tome da bi ljudi kuhali pivo i prodavali ga, da bi tako na direktan način ostvarili ekonomsku dobit od ječma, da bi postojale nekakve neolitske pivovare i distribucija piva. Kako sam već rekao, bilo je to pitanje kratkog vremena. Kad je pivo svježe skuhano, trebalo ga je brzo popiti. Pozvali bi stoga cijelu zajednicu ili samo one, koje je proizvođač piva htio na taj način obvezati, zadužiti. Moguće je napokon, da je sudjelovala i cijela zajednica, da su svi na neki način sudjelovali u proizvodnji viška ječma i da su priređivane velike pivke svečanosti. One su na kaju ostale sve do današnjeg dana. Ja mislim da uostalom i visokokomercijalizirani Okoberfest ima korijene u srednjem vijeku i još dalje u prethistoriji. Takve svečanosti su tada uistinu postojale."
Pijenje piva i drugih alkoholnih pića uvijek je bilo povezano s određenom komunikacijom u okviru društva i odraz je određenih društvenih odnosa i društvenih rituala, smatra arheolog Jan Turek: „Iako o tome uglavnom ne razmišljamo, ti su se rituali u našoj kulturi zadržali do danas, nikad nas zapravo nisu ni napuštali. Mi Europljani i sve što je proizašlo iz europske civilizacije, pa tako i Amerikanci, naprosto smo konzumenti alkohola. Navikli smo se na to još u neolitu. A imamo i fiziološke pretpostavke za konzumaciju i razgradnju alkohola. Mi dakako možemo podnijeti daleko veće doze alkohola nego na primjer izvorni stanovnici Sjeverne Amerike, prerijski indijanci, ili izvorni žitelji Sibira. Za njih je konzumacija alkohola bila pogubna. Nisu fiziološki primljeni, njihov organizam nije sposoban apsorbirati alkohol. Znamo da neki azijski narodi imaju daleko niži stupanj tolerancije na alkohol, nego mi; sve je to zapravo evolucijska promjena. U natjecanju u pijenju mi Europljani uvijek prednjačimo. A postoje i društvene razlike. Mi smo navikli međusobno dijeliti alkohol i konzumirati ga u društvu. Također znamo, da ga treba konzumirati sa stilom i u razumnoj količini, da na ne bi naškodio i da bismo bili sposobni i za druge funkcije, a ne samo one fiziološke. Za one narode koji nisu bili navikli na alkohol, to nije vrijedilo. Tako imamo dokaze kako su se na primjer sjevernoamerički indijanci ili žitelji Sibira napijali do smrti samo zato što nisu znali postupati s alkoholom. Predozirali su se i to je nerijetko završavalo smrću."
Nedavno je kanadski arheolog Brian Hayden podastro teoriju, da je zapravo sve bilo suprotno. Da nisu zemljoradnici preradom viškova otkrili pivo, nego da je pivo postojalo još na početku bavljenja zemljoradnjom, odnosno da su ljudi počeli uzgajati žitarice među ostalim i zato da bi mogli zrnjevlje ostaviti da provre i od njega proizvesti alkoholno piće, koje su onda koristili za rituale i slične stvari. Što kažete na tu hipotezu? I još naglašava da je pivo bilo sveto za te stare narode.
„To je čarobna ideja, koja proizlazi upravo iz te naše euro-američke alkoholne strasti. Mi jednostavno trebamo alkohol, ne samo kao na tvar na koju smo navikli, nego i za našu društvenu komunikaciju, za strukturiranje našeg svijeta, i stoga me uopće ne iznenađuje da je takva teorija nastala. Ali ja svejedno mislim, da je ipak bilo naopačke, i da je prvo počeo uzgoj žitarica. Ta se promjena dogodila odmah na početku holocena, naše klimatske suvremenosti, nakon svršetka ledenog doba na Bliskom istoku. Ljudi su otkrili da je taj način gospodarenja i osiguravanja prehrambenih potrepština veoma efikasan. Tako se može osigurati velika zaliha živežnih namirnica i ljudi nisu morali stalno juriti za životinjama i samo skupljati plodove, koji su uostalom dostupni samo kao divlji. Glavni motiv nastanka zemljoradnje bila je promjena ishrane načinom gospodarenja, koji je također uzrokovao i munjevitu populacijsku eksploziju. Za posljednjih deset tisuća godina čovječanstvo je umnogostručeno, cijeli planet je prenapučen. Sve je to povezano upravo sa zemljoradnjom i s tim što je zemljoradnja značila za razvoj društva. To što je u određenim zajednicama bilo više ljudi rezultiralo je i obimnijom komunikacijom, društvo se strukturiralo i tako je nastala civilizacija. Gradovi države, kultura starog Egipta, rimsko carstvo, sve je to bilo povezano sa zemljoradnjom. Postojali su, razumljivo, razni neolitski centri, ali onaj na Bliskom istoku je najstariji. U Maloj Aziji, balkanskoj oblasti, a isto tako i u našem kontinentalnom dijelu Europe nikla je nova civilizacija ljudi, koji su se smjestili na svojim poljima i gospodarili na njima. I tako dolazimo do toga o čemu sam govorio - ruku pod ruku s proizvodnjom žita ide i proizvodnja piva, koje je predstavljalo način, kako ekonomski korisno i društveno ugodno upotrijebiti viškove ječma."
Još nismo rekli kako je to prethistorijsko pivo izgledalo. U kojoj mjeri se razlikovalo od piva koje pijemo danas?
„Značajno. Današnje pivo, koje se uobičajeno nudi u našim ugostiteljskim lokalima, je filtrirano, pasterizirano, bistro. Nešto takvoga nije postojalo ne samo u srednjem vijeku, nego ni u novom vijeku. Pivo se pilo prilično mutno. Kako je to izgledalo u srednjem vijeku može se vidjeti na nekim tipovima piva, koji se piju u Velikoj Britaniji. Srednjevjekovno pivo bilo je jako daleko od onoga što danas zovemo lager pivom, dakle bistro pivo s bogatom pjenom. Prethistorijska piva prije su bila svojevrsna gusta pivska juha; napitkom u kojem je bilo jako puno ječma. Bila je to zapravo rijetka alkoholna ječmena kaša. Na prikazima iz starog Egipta vidimo kako se pivo iz pivskih vrčeva konzumiralo u pravilu dugačkim cjevčicama. Bilo je prije svega zato da oni koji piju ne bi posrkali previše te guste sastojine, nego da bi popili što više tekućine, koju su i htjeli piti. Vjerojatno je tako nekako izgledalo i pivo u našim prapočecima."
Zanimljiva svjedočanstva pružaju i same posude koje su vjerojatno povezane s ispijanjem piva.
„Na primjer zvonasti pehari - već samo ime zvonasti pehar označava da je grlo toga pehara bilo širom otvoreno. Postoji i starija eneolitska kultura ljevkastih pehara. Ime opet sugerira da je tijelo te posude bio široko otvoreno. Kad zamislite praktičnu konzumaciju nekog pića iz takve posude, priznat ćete da bi većina od nas dobro zalila bradu. To nije klasična posuda za piće na kakve smo navikli danas. Ja osobno razmišljam, da je iz takvih posuda bilo moguće piti neko piće, bilo to pivo, ili ne, upravo dugačkim cjevčicama."
Provode li se u novije vrijeme kakvi eksperimenti u kojima bi se isprobali povijesni načini proizvodnje piva od ječma.
„Poznati su srednjevjekovni recepti proizvodnje piva, a uobičajeni su eksperimenti kuhanja piva. Malo je složenije doći do prethistorijskih recepata. Imamo jako malo konkretnih dokaza o tome od kojeg materijala i kojim načinom se to pivo zapravo bilo izrađeno. Pretpostavljam ipak da bi se na primjer staroegipatsko pivo moglo „ponoviti" - zacijelo bi se dala učiniti njegova eksperimentalna „kopija". A vjerujem da je takav eksperiment negdje već i napravljen."
Vuče li vas da probate takvo pivo?
„Svakako bi to bilo zanimljivo. Već i stoga, što bih se praktično uvjerio kako je izgledala takva konzumacija piva. Također bi bilo zanimljivo ustanoviti što bi to čovjeku učinilo, pošto smo mi naprosto navikli na suvremeni pivski standard. Malo se bojim da to današnjem pivopiji baš i ne bi prijalo."
Zapravo se baš i ne zna puno o tome je li to prethistorijsko pivo bilo samo prevreli ječam, ili su u njega nešto dodavali.
„To je također problem. U svakom slučaju ne treba isključiti neku vrstu začinjavanja toga piva, ali u kojoj mjeri su to činili i jesu li već u prethistoriji u pivo dodavali hmelj, to ne znamo. Mogli bi nam u tom pomoći ostatci organskih tvari, koje nalazimo u posudama. Ponekad se čini da takve posude pronalazimo često, ali to baš i nije tako, a i kad ih nađemo njihova identifikacija nije nimalo jednostavna. Sve o čemu danas razgovaramo sa stanovišta proizvodnje piva u prapovijesti je prilično logično i utemeljeno, ali ipak je to samo teorija i špekulacija. Osobno mislim, da je pitanje vremena, kada ćemo doznati malo više o receptima za prethistorijsko pivo."
Emitirano u emisiji Češkog radija (Český rozhlas) Planetárium broj 35/2011., 27. kolovoza do 2. rujna
Uređena repriza silvestrovskog specijala od 31. prosinca 2010. godine
Prijepis emisije Newton Media, d.d., redakcijski uređeno
Prijevod s češkog: Mato Pejić
