Pivo i psovka
Ujutro u novinama vijest da Vlada uvodi dodatne namete na primanja iznad tri tisuće kuna, što je u naletu hadezeovske duhovitosti prozvano „socijalnim porezom"; uistinu, traži se smisao za humor da socijalnim bude proglašen Superhikov, a ne Robin Hoodov akcijski plan, dakle, „uzmi siromašnima i daj bogatima", umjesto obratno. Druga novost sjajno korespondira s prvom: donedavni premijer viđen je na krstarenju Jadranom. Zaključujem, s koktelom u ruci, obilazeći plaže, na privatnoj se jahti opušta od pregalaštva koje je Hrvatsku „pokrenulo" do tzv. socijalnog poreza.
Što je još novo? Uobičajene trice: onamo u nekoj friškoj aferi zamračeno pet milijuna eura; ovamo se osumnjičeni iz prethodne afere puštaju na slobodu zbog nedostatka dokaza; onamo se diže PDV; ovamo Bandićeva ekipa najavljuje ulaganje novih milijuna u Dinamov
stadion... Pa dvije-tri pljačke mjenjačnica s dva-tri mrtva, samoubojstva u umirovljeničkoj i braniteljskoj populaciji... Pa menadžeri državnih tvrtki primaju oko pedeset tisuća mjesečne plaće, plus bonusi i povlastice... Pa Simona i Ante Gotovac prosvjeduju protiv grubosti policije, a Marko Grubnić zgraža se nad jadnim ukusom nacije... Pa se za navečer najavljuju „Red Carpet", „Nad lipom 35" i Ne zaboravi stihove"...
Ukratko, tipičan dan u Hrvatskoj.
Pitanje glasi: kako se nositi s ovom gospodarskom ruinom, političkom umobolnicom, kriminalnom i korupcionaškom dembelijom, socijalnom kaznionicom i medijskom debilanom od zemlje?
Netko reagira samoubojstvom ili depresijom, a netko iseljavanjem ili eventualno očajničkim upisivanjem u HDZ, da vidi je li naciji ostala koja lipa za zdimiti. Osobno, ne odgovara mi ništa s popisa ponuda: za suicid sam prestabilan, za emigraciju prestar, a za HDZ preosjetljiva želuca. Što ću, u krađu mi se nije išlo ni šezdesetih, kad je tadašnja delinkventska Trešnjevka nudila pregršt prilika.
Danas, četrdeset godina poslije, ova sredina doslovce stenje pod terorom paradoksa: korupcionaši se trebaju boriti protiv korupcije, kriminalci protiv kriminala itd. A privredu bi imali oživjeti oni koji su je bacili u komu. To je kao da ubojica reanimira žrtvu - dolje truplo, kad evo njega natrag na mjesto zločina: „Treba umjetno disanje? Ja ću, dečki, ne morate se vi truditi..." Ne sumnjam da mnogima od vas padaju na pamet vigilantske ideje, ali ne bih preporučio. Pitanje je gdje početi, a osobito - gdje stati.
Možda mislite da ću, u skladu s politikom ovoga portala, sada ubaciti u igru našu svetinju. U stilu, popijmo pivo, nema koga ono nije preobrazilo u Smileyja. Bojim se da ne, jer čemu propagirati nedostupno? Prije nekoliko mjeseci pesimistično sam prognozirao da ubuduće nećemo imati za pivo. Jebeno je ponekad otkriti da si Nostradamus.
Založio bih se zato za nešto ekonomičnije, što mi je i samom prešlo preko usta dok sam ono u uvodu sažimao dnevne vijesti iz zemlje. Da parafraziram Tenžeru: pisati o Hrvatskoj znači tražiti lijepe riječi tamo gdje je drugima dovoljna psovka. U tom smislu, ona
ne samo da uspješno supstituira autorske komentare, nego i sindikalne govore, prosvjedničke transparente, pa i uspjele protuvladine parole. Čak i nešto efektno, kao „Stežite vi remen, bando lopovska!", dade se izraziti jednostavnije: „Ajte u p.m.!"
Psovka je najstarija socijalna partnerica krize. Korespondira s bračnim problemima i poslovnim padovima, o ekonomskom krahu da i ne govorimo. Ne da je nismo poznavali i prije trenutnog pada u ponor, jasno da jesmo. Ova je nacija od psovke učinila umjetničku formu, kao drugi narodi sonet ili simfoniju. Mi nismo proizvodili aute, kompjutere ili likovna djela neprolazne vrijednosti, ali kako smo zato kleli! Slanje u one stvari bijaše nadahnuto do maksimuma, bilo u obliku dekameronovski erotizirane poštapalice, ili grube ali kreativne uvrede. No taj tip domišljate vulgarnosti, nažalost, polako odlazi u povijest, zajedno s boljim standardom i drugim lijepim uspomenama. Trenutno se, pa i u pivskim društvima, čuje tek mračna, krležijanski teška kletva pokuljala iz nutrine s magmom krajnje dešperacije. Danas je još nalazimo u sprezi s pivom no to, jasno, nema šanse potrajati.
Kako je krenulo, cuge ćemo se uskoro potpuno lišiti. Što ostaje? Psovka, naravno. Sama.
Pivo ipak nekoga vraga košta. „Pas mater" je, naprotiv, totalno i kompletno badava.
