Umjesto „Pivo i pobjeda“, naslov je komotno mogao glasiti: „Pivo i poraz“. Neko sam se vrijeme dvoumio, onda čak vagao kompromis u obliku „Pivo i pobjeda, odnosno pivo i poraz“, ali mi se učinio predugačkim. A ne bih volio da ovako neobavezan tekstić stoji pod naslovom znanstvene kilometraže, kao da je magistarski rad.
No, hoću reći sljedeće: ovako ili onako, pivopijama je svejedno: dobili - izgubili, uvijek trgnu jedno do dva. Čovjeku u nama, bio navijač, birač ili nešto treće, možda se kida utroba nakon gubitka u nogometu ili na izborima. Cugerskom dijelu bića posve je ravno. Njemu je svaki povod dobrodošao, povoljan i nepovoljan. Vjenčanje ili razvod, rođenje ili pogreb, krstitke ili karmine - pripadnike našega neformalnog bratstva sve to uvijek vodi identičnom finalu. Dočarajmo si sebe nakon skorašnjeg reprezentativnog susreta s Ukrajinom. Pobijedili smo? Jupi! Cuga. Izgubili? Ajoj... Cuga. Neriješeno? Pa to je poput poraza. Dakle... Ne moram vam i treći put crtati.
Poslije svake međunarodne utakmice bircevi diljem svijeta prepuni su suprotstavljenih raspoloženja i praktično istog pića; pustimo nijanse, u formi marke, odnosno različitih etiketa na boci. Na jednome dijelu kontinenta, ili čak globusa, euforično vitlanje kriglima uz sveopći urlik. Na drugome, potuljeni nosovi, zaronjeni do korijena u pjenu. Ali pivo je obavezno, i tu i tamo. A u slučaju da nema zbivanja koje bi nas izravno emotivno potaknulo, imam dojam, dovoljna je bilo kakva zvizdarija da nas izvuče na obližnju terasu i gurne nam u ruke vrč familijarne tekućine. Ako u Dnevniku jave kako Kanada donosi program oporavka poljoprivrede nakon najezde krumpirove zlatice, ili sa satelitskih programa doznamo da su New York Yankees razbili konkurente u baseballu, ili nas dijete obavijesti da je Petra pljusnula Simonu, odmah guramo pedeset kuna u džep i trk prema kafiću, ne bismo li tako epohalne informacije pretresli s frendovima. U tom smislu pljunuti smo Šafraneki, svaki čas nekakva Abesinija. Dakle, pivo na stol, pa da vidimo zašto je Petra Simonu... Samo malo: tko su Petra i Simona?
Kao da ima veze...
Kao što vidimo, majstori smo u tome da sve pod milim bogom okrenemo sebi u prilog. Naravno onda da i trijumf i debakl, podjednako, vode prema majci svih rečenica: „Ožujsko molim!“
Čuo se taj povik nebrojeno puta i nakon drugog kruga lokalnih izbora u Zagrebu, po proglašenju prvih neformalnih rezultata. Bijaše zanimljivo promatrati terase kafića te tople nedjeljne večeri. No dopustite da se prvo vratim malo unatrag, na subotu, dan izborne šutnje. Jasno da smo i tada svi bili na lokalnim štekatima, gledajući u čudu oko sebe. Bandićev „Zrinjevac“ – za neupućene: to je ogranak „Holdinga“ koji se u Zagrebu brine za raslinje – davao je sve od sebe ne bi li grabljicama i lopaticama ispropagirao šefa. Uređivali su staze preko livada, kresali krošnje, sadili maćuhice... Tko krivo utakne cvijetak u zemlju, kužilo se, slijedi mu momentalni otkaz. U želji da sačuvaju posao, momci i djevojke u zelenim kombinezonima tako su pred našim očima jedan sasvim prosječan kvart pretvarali u komunalnu Arkadiju. Da ste ih zamolili, činilo se, zalili bi vam i doma cvijeće. Kaže jedan od mojih frendova, poznat po sarkazmu: „Da ih pozovemo neka nam počešu jaja?“
Poanta je u tome da su ih neki dijelovi kafića promatrali s odobravanjem, a drugi ili posprdno, ili s izrazitim gnušanjem. Ja i posprdno i s gnušanjem. Zašto? Postoje ovdje u naselju desetine važnijih poslova, samo što nisu toliko paradni i efektni za prikupljanje simpatija. Autoru ovih redaka smuči se, naime, kad mu izvlače uši uslugama koje nije tražio, koje sam plaća iako ih ne želi, i koje, naravno, neće ponovo vidjeti sve dok onome tko ih pruža još jednom ne zatreba popularnost.
I da se sada vratim na večer nakon izbora, kad je postalo nedvojbeno da je kreatoru toga neviđenog grinpisovskog udarništva produžen mandat. I opet razlike u štimungu: za nekim stolovima huja-haj, za nekima, poput mojeg, totalni bed.
Što nam je pak bilo zajedničko, znate dobro i sami. Odatle ona dilema iz prvog odlomka.
