Kažu da je najsretniji onaj tko posao uspije spojiti s hobijem.
Zašto, dakle, pisati o pivu? Jer time u obavezu, praktično profesiju, pretvaramo užitke za koje drugim dečkima trebaju brojni alibiji. Kad se običan frajer sretne s prijekornim pogledom obitelji, iz kojeg se čitaju optužnice tipa „Pa ovo ti je već drugo!“, mora dobrano razuzdati maštu ne bi li se opravdao. A to nije uvijek lako, jer kao što znamo, mašta presahne pred prijekim sudom zvanim vaši najmiliji. „Da, ali nisam popio nijedno prošla tri dana, a neću ni iduća tri, draga, pa u društvu sam...“ Ja, naprotiv, uopće ne moram posezati za dobrim starim društvom, posljednjim adutom iz sve oskudnije riznice izlika. Zahvaljujući ponudi ovoga velikodušnog sajta, samo službenim tonom odrežem: „Da, drugo, a bit će i treće. Šljaka je šljaka.“
Kako bi ovaj tekst imao biti neka vrsta proklamacije, manifesta, pisma namjere u kojem se razjašnjavaju motivi i smjernice kolumne koju ćete ovdje čitati, valjalo bi odgovoriti na još dva programatska pitanja. Objašnjeno je zašto pisati o pivu; to je bilo prvo. Evo i drugog.
O čemu pisati u vezi s pivom? U proizvodnju se ne razumijem, okuse dijelim na dobre i loše, a „brandova“ – što bi se pomodno reklo - umijem nabrojati oko petnaest, i to kad imam dobar dan. Preostaje pozicija renesansno univerzalnog tutleka koji umije o svemu osim o onome što bi mu imala biti tema. Pa ćemo tim tragom: bavit ćemo se pivom i srodnim fenomenima, onima koji su s njime na ti, ili ih se na bilo koji način dade s pivom dovesti u vezu. Počet ćeš, znači, s relacijom pivo-nogomet, vidim kako skače na noge čitatelj koji se godinama ne može odlučiti što je zapravo „najvažnija sporedna stvar na svijetu“: lopta ili krigl? Da, asocijacija se nameće, ali neću. Već idućeg tjedna počet ću s nečim posve drugim, što bi rekli u „Montyju Pythonu“, bilo kakvom alijansom ili mezalijansom u koju se uzmogne smjestiti pivo. Bubamara je zasad isključena u smislu partnerstva, a evo i zašto: neću početi s pivom i nogometom jer sam nedavno gledao „Dinamo“ protiv „Hajduka“. Asocirati pivo s tim darkerima značilo bi gurati dobro piće u loše društvo, doista. Tekućini kakva je ova o kojoj govorimo, vitalnoj, koja jurne niz grlo poput Niagare iskričave od života, doista nije mjesto uz nešto beznadno, malne suicidalno, kao što su to trenutno plavi i bijeli dres.
Kad smo kod toga, uostalom, i rijetkim očajnicima na ovdašnjim tribinama trebalo bi umjesto piva preporučiti neko kraće i ubojitije pićence, recimo domaći vinjak, ili eventualno ampulu cijankalija na koju bih, osobno, ugravirao onaj satirični moto iz sedamdesetih: „Pij malo, pij dobro!“ Pij malo, pij dobro, i riješio si sve svoje probleme s tzv. najdražim klubom.
Pivo neka zato još neko vrijeme ostane na sigurnoj distanci od domaćih stadiona, u sferi erosa, a ne tanatosa. Kad se pak Liga prvaka zalaufa, ili Vatrene opet ponese zanos na kakav su nas navikli - tada ćemo smjestiti pjenu u kompaniju lucidnog driblinga, savršenog voleja, točnog završnog pasa i inih manifestacija životne radosti, nepoznatih Hrvatskoj nogometnoj ligi.
No, napokon, dužan sam odgovor na treće i posljednje pitanje: kako pisati o pivu i svemu što uza nj ide? Ukratko, posve suprotno fraziranju eksperata za vino, koji novine osvajaju manirom dvorjana Luja XIV, dignuta nosa, napudrana stila, puni sebe i prezira prema svima koji se ne pronalaze u „aftertasteu“, „zaokruženosti tijela“, „bouquetu prožetom aromom vrijeska s mjesečinom okupanih alpskih travnjaka“ i inim preseravanjima što ih prosipaju svisoka. Enologija je u medije ušla fol aristokratski; mi ćemo pjenologiju ovamo uvesti demokratski.
Drugim riječima, ne očekujte od ovoga autora da bude nekakav pivski Butković.
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.