Da vidimo čime su nas zadužili genijalni umovi: prvo su izmislili pivo, što je temeljno i najvažnije, onda bocu, pa čep, i na kraju otvarač. Nije to trajalo kratko kao u prethodnoj rečenici, jer ne možeš takav popis dobrota isporučiti čovječanstvu u nekoliko sekundi. Naprotiv, trebala su stoljeća da nam se daruje onaj neopisivo ekstatičan ritual: kad otvorimo frižider, posegnemo za orošenom krasoticom s erotičnijim stasom od Naomi Campbell, prinesemo grliću spravu o kojoj će se danas govoriti, i na kraju začujemo...
Zvuk otčepljivanja boce, kad bolje promislim, kruna je cijelog festivala onomatopeja. Najprije otvaranje hladnjaka i – čim se dihtunzi odlijepe od okvira - odrješit „fff...p“ Onda zatvaranje hladnjaka nemarnim zamahom ruke i otprilike „blop“. Potom nošenje boce do gnjezdašca pred televizorom, praćeno prigušenim topotom papuča koje nam je majka darovala za Božić: „tap, tap, tap“. Nakon toga opruge naslonjača melankolično ciknu kad na njih navalimo pozadinu, sopranom koji podsjeća na izdisanje tuberkulozne Mimi u Puccinijevoj La Boheme: „ciiii...“ Tu se bližimo kraju. Još samo odlaganje flaše na stolić, „dajng“, pa finalni poljubac čepa i otvarača, kao hepiend u hollywoodskom filmu: „psss...k!“
Traži se uistinu bolesna mašta da zamislimo što bi sve propalo da jednom davno nije izumljen otvarač. Ne bi ostali lišeni grand finala samo zvukovi koje sam pokušao dočarati u prethodnom odlomku, nego ne bi bilo ni nastavka u obliku lagodnog srkanja. Ukratko: nema otvarača, nema piva.
Bez spravice koju uzimamo zdravo za gotovo bili bismo bespomoćni poput troglodita prije negoli mu je u hrast pred pećinom zviznula munja i blagoslovila ga prvom vatricom. Kad smo kod toga, uostalom, kažu da su vatra i kotač najvažniji pronalasci u povijesti čovječanstva. Da? Mudracima koji tako tvrde tutnuo bih u jednu ruku šibice i kotač bicikla, a u drugu Ožujsko, pa neka se snađu.
Upaljač, to je već drugo: svi znamo mahere koji su njime kadri otfikariti čep s boce, jednim pokretom. Sam nisam apsolvirao tu vještinu, što ću. Ali otkad su mi je prvi put demonstrirali, na upaljač – čak i na potrošnu stvarčicu marke BiC – gledam s udivljenjem. Jedan jedini predmet, naizgled ni po čemu osobit, a daje nam dva od tri najveća proizvoda ljudskog uma: vatru i pivo. Respect, rekao bi Ali G.
Ima još tih surogata, priručnih pomagala u situacijama bez propisnog otvarača, od brave na vratima do zuba. Nisam jednom vidio fakine koji guraju flašu u usta i tada, uz neopisivo odbojnu škripu, grozniju od potezanja noktima po školskoj ploči, navaljuju caklinom na metal. I sam sam katkad znao biti dešperatan s pivskom bocom u ruci, a bez otvarača pri ruci. No u ovome bih slučaju ipak udijelio savjet u stilu američkih TV-mađioničara: „Don't try this at home.“
Dobro, ne baš „at home“. Prije izvan doma nego u njemu, jer kod kuće svi držimo naše temeljno formacijsko naoružanje. Čudo jedno, inače, u koliko varijanata otvarači dolaze: dosjetljivih, nerijetko i ekscentričnih. Osobno, ponosan sam na jedan s ugrađenim brojačem, dakle memorijom nemilosrdnijom od ženine – kad otvoriš bocu, na displayu ti osvane brojka, 1, pa 2, 3, 4 itd. Dobio sam ga od prijatelja za rođendan i na njemu je trenutno upisano 298. Kad mi je bio rođendan? Ako to otkrijem, znat ćete jesam li šmeker ili pijanac. Ali kruna moje kolekcije ipak je dar drugog frenda, otvarač u obliku nogometnog igrališta, o kojem sam već pisao: tijelom mu dominira ploha zelene boje, ljepša nego na Maksimiru, a po njoj su u formaciji četiri-četiri-dva rasuti gumbi s natpisima prog, vol, menu, back, mute itd. Mali je dozlaboga svestran, naime: ujedno je i daljinski upravljač.
No čak i kad je sveden na najnužnije, onu temeljnu trokutastu formu kakvu je imao davnih dana, a danas je viđamo samo u lošijim birtijama, pivski otvarač ima nešto magično u sebi: ne podsjeća bez vraga na kondenzator fluksa iz „Povratka u budućnost“, pronalazak ludog Doca Browna, bez kojeg ne bi bilo ni vremeplova ni Zemeckisova genijalnog filma.
I na kraju, nekoliko riječi o relaciji pivski otvarač - vinski vadičep: po mišljenju mnogih enoloških mudrosera, naš bi prijatelj tu imao špilati rolu plebejca u odnosu na njihova patricija, flašenkavalira koji se druži s fol plemenitim buteljama, udvarajući im se onim oholim „plonk“. Nakon čega buši pluto falusnim simbolom među nožicama, pa bi imao biti nekakav veći frajer, valjda.
Ako se mene pita, nema razlike, jer defloriraju obojica, neprestano. Casanova jedan, Casanova drugi - po čemu bi vadičep bio veći faker?
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.