Pivo i optimizam

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   20.02.2009.     1854

Pivo i optimizam
    Kažu za pesimista da je obaviješteni optimist. Ako je to točno, sebe bih proglasio vrlo dobro obaviještenim. Naime, već po izlasku iz prve mladosti spuznule su mi ružičaste naočale kakve dobivamo kao serijsku opremu pri rođenju. Meni se to dogodilo relativno rano, nekima kasnije, nekima nikad. Ako me slučajno vidite na ulici, dakle, lako ćete me prepoznati među bezbrižnima, s ustima tipa „smiley“; ja sam onaj obješene gubice.
     Ali tu na scenu stupa glavni junak ove priče: pivo. Nakon prve boce osjetim kako se i meni faca rasteže u smiješak, odnosno, kako se počinjem uklapati u raspoloženu većinu. Na ulici ćete me lako prepoznati, kao što rekoh. U birtiji, bogami, ne.
     Pivo, naime, među ostalim vidim i kao eliksir optimizma. Ne bih ovo proglašavao pravilom, jer znam tipova koji su i nakon pet rundi u bedu. No meni je krigl kristalna kugla u kojoj se čitaju svijetle perspektive. Ako smo prije i bili u crnjaku, nakon dva-tri gutljaja većina nas već govori sebi da „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“. Nova dva-tri, i realnost još više izmiče. To mi je uistinu fenomenalno. Do ulaska u kafić depresivac grunta jedino o tome kako će sutra platiti račune. A onda trgne jedno i počne slagati financijsku konstrukciju za kupnju auta. Sva sreća da se u bircevima samo teoretizira; kad bi nam se pružila mogućnost da ondje, u široj zoni šanka, odmah i realiziramo planove koji su se uz čašu činili toliko realnima, iduće bismo jutro vjerojatno prislanjali pištolj na sljepoočnicu.
     Parafrazirao bih zato onu poznatu reklamu za Ožujsko, koja kaže: „Stvara prijatelje!“ Prijatelja od mene ne stvara, ne bih išao tako daleko. Ali optimista – to da.  
     Vedrina što je budi pivo pokazuje se osobito spasonosnom u zemljama permanentnih sranja, kakva je i ova naša vukojebinica. Već negdje 2005. u njoj je bilo strašno, 2006. strašnije, 2007. još strašnije, 2008. najstrašnije, a onda su nas početkom 2009. obavijestili da nailazi – kriza. Ti boga, pa što je bilo ono prije? Ova gradacija horora podsjeća na legendarni notni zapis Franza Liszta – što u „Zlatnom teletu“ prenose i Iljf i Petrov – u kojem se na prvoj stranici kaže „svirati brzo“, na drugoj „vrlo brzo“, na trećoj „mnogo brže“, na četvrtoj „najbrže što je moguće“, a na petoj, ipak, „još brže“. Nemoguće je moguće, uči nas Franz. I doista: mi smo, po njegovu uzoru, u padanju u drek prvo dostigli munjevitost virtuoza, a sad je se spremamo i premašiti.
     Znam da sve znate, no dopustite ipak da Hrvatsku sažmem u jednom odlomku. Kladionice i lutrija, te dvije vjerenice beznađa – cvatu. I trgovina, s radnim uvjetima rudnika iz faze prvobitne akumulacije kapitala. Proizvodnje, naprotiv, ni na vidiku. Od vrha do dna korupcija, svakojaki kriminal također na svim razinama. Cijene rastu, kvaliteta života pada, bivši istočni blok napreduje unutar Europske Unije, dok mi od njezinih standarda preuzimamo zabranu pušenja i ekotestove nad krntijama starima dvadeset godina. Krediti se vuku unedogled, za nove se obećavaju više kamate. Mediji su tinejdžerizirani i zatupljuju tricama i kučinama. Grade se velebne sportske dvorane da bi se nešto na brzinu zdipilo i potom ih se prepustilo neznanom usudu. Gradovi postaju golema urbanistička strašila. Izvan njih, naprotiv, pustinja, sa samo dvije-tri aktivnosti: devastacijom šuma, krađom šljunka i sl. Itd., itd. I kao da sve to nije dosta, ovdje-ondje dobijemo neki eksces za dodatnu injekciju depre, poput Koleginog sa zastavama. Ili se pojavi netko poput Šeksa, koji s ona tri sfrkana končića na glavi izgleda kao Charlie Brown, a i spika mu je stripovska: u Osijeku su, veli taj morbidni zajebant, srpske civile ubijali srpski obavještajci. Mrak.
     Tako nam je domovina otprilike izgledala dosad. A spoznaja da je to bilo mila majka nekako ne budi nadu.
Sve do prve čaše. Tada kroz pivsku izmaglicu sve ovo oko nas počinje nalikovati na nešto gotovo normalno, možda i s perspektivom. Kapa do poda pivu.
          Hvala bogu da je legalno, katkad pomislim, jer ne bih volio krijepiti dušu nedopuštenim supstancama. Optimizmu čast, ali od ćorke zazirem više nego od lošeg raspoloženja.
           

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Tko griješi pijan, neka okaje trijezan
Latinska

Nacrtaj mi krigl

Darker-than-black-19-006
Darker-than-black-19-006





Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća