Postoji li doista između piva i nogometa neka tajna veza? Naravno da ne, sama po sebi. To su izmislili cugeri da si stvore još jedan alibi: prekjučer je bio težak dan na poslu, jučer su slavili djetetovu peticu iz matematike, danas je na telki utakmica. Gledati nogomet trijezan? Ideš.
Tako se oko jedne izrazito asketske discipline masovno okupljaju oni koji su sami sebe uvjerili da je kvalifikacije za SP nemoguće pratiti bez upropaštavanja jetre. Marketinška industrija nanjušila ih je instinktom vuka i dodatno razvila tezu da su nogomet i pivo prst i nokat. Rezultat? Na igralištu tipovi s atletskom linijom, pred ekranom društvance manekena za majice XXXL. Nekad su možda i sami španali, ali su odustali jer više ne mogu preko trbuha vezati tenisice, a nezgodno im je iz tog razloga na hakl vući ženu. Dečkima koji profesionalno ganjaju loptu cijela jedna zasebna znanost propisuje optimalan unos ugljikohidrata, dozira im proteine i masti, brani gazirana pića, a na spomen alkohola hvata se za glavu. S dečkima koji za njih navijaju nešto slično pokušava eventualno supruga, ista ona koja im veže žnirance, ali bez većeg uspjeha. Doista, jedanaestorica s terena – uz iznimku Gascoignea i nekolicine sličnih – totalni su spartanci. Ali kako zato loče tzv. dvanaesti igrač...
Kako nogomet ne pratim iz navijačkih, nego – recimo – estetskih razloga, glavna su mi pobuda za boravak pred zaslonom majstori igre, geniji bez kojih bi nogomet bio obična banalnost. A volim ih gledati uz pivo jer mi se tada doimaju još genijalnijima. Tako da većinu, među ostalim, pamtim i po aromi hmelja. Pelea bih doduše mogao asocirati samo s mlijekom. No već Maradonin epohalni trk od centra do engleskog gola u memoriji je povezan s refleksom na kihanje, izazvanim šokom zbog kojega mi je nos uronio u pjenu; Modrića, majušnog lumena prodanog u vašarsku atrakciju zvanu Tottenham, danas pratim uz Bavariju 8.6 od koje mi svako delikatno proigravanje nekom suigračkom medvjedu izgleda još delikatnije. A koliko sam nezaboravnih krigli potegao uz Zidanea...
Nego, na povod ovome tekstu: susret između Rumunjske i Hrvatske kanio sam pratiti bistre glave. Ali po običaju, nije hodalo. Najavio se prijatelj, naime, pa sam ipak skočio po nekoliko Tomislava. A kako je i on donio dva, jer je kulturan pa ne dolazi praznih ruku - propala prilika za neviđen presedan. Tako da smo po običaju posegnuli svaki za svojom bocom, a odmah zatim i za... Dopustite da ukratko opišem čime: autor ovih redaka ponosan je vlasnik daljinskog upravljača marke Philips, koji je ujedno otvarač za boce, a proizvođač ga je ingeniozno izveo u formi nogometnog igrališta s tipkama u formaciji četiri-četiri-dva. Televizor palim na poziciji vratara, ton pojačam na zadnjem veznom, a kad me totalno ispizdi Drago Ćosić ili netko sličan, nakratko odahnem pritiskom na playmakera pod kojim piše „mute“. Ćos na minutu-dvije umukne, čime se prijenosu nenadano povisi kvaliteta, a ja si spravicom otvorim novu bocu.
Tako je dakle bilo i u srijedu, i dobro da jest. Pivo je piće optimizma, kadro da prosječnog čovjeka prevede u stanje svijesti kakvo je sportskim komentatorima dano od prirode. I gle, zaista. Kako je odmicala bezidejnost naših, tako se činilo da u njoj ima sve više ideje. Ne bih rekao da ovaj dojam bijaše utemeljen u stvarnosti, prije u čaši. „Nije ovo tako loše“, čulo se kako Tomislav šapće već lagano anestetiziranoj svijesti, „čini ti se“. Osim toga, sa svakim gutljajem naglasak se s riječi „utakmica“ neprimjetno pomicao prema terminu „prijateljska“. „Nije važno“, tješio je glas drage tekućine, „naći ćemo igru kad počnu službene tekme...“ Hvala mu na tome, i u naše i u
Bilićevo ime.
Nedavno je na ovome portalu objavljen
tekst o Tomislavu, u kojem ga se opravdano, ali po mome mišljenju nedovoljno hvali. Predlažem da se popisu kvaliteta doda i ova: Tomislav je piće uz koje su Vatreni na nivou. Uvijek.
