Pivo i navijači

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   27.02.2009.     1956

Pivo i navijači
     Pobogu, Holmese, pa kako ste to zaključili?“ „Lako, Watsone. Gledajte, po otisku potplata na licu ovog vozača tramvaja svi osim vas vide da potječe od vojničke čizme. Zeleno vlakno na razbijenom prozoru upućuje na avijatičarsku vjetrovku, takozvanu „spitfajericu“. Ovo ljepljivo po čemu gazimo, to je proliveno pivo. I napokon, budući da je prije pola sata završila Dinamova utakmica... Uostalom, čudim vam se, Watsone. Zajedno smo rješavali kudikamo zapetljanije slučajeve; ovdje bi i vaša buduća nevjesta pogodila da su počinitelji – Bad Blue Boys.“
     Čemu ovakav uvod? Hoću reći, ne treba biti Sherlock da bi se skopčalo kako su za polupane tramvaje, aute i poneku glavu nakon maksimirskih utakmica odgovorni tzv. navijači. I da s njima treba rigoroznije. Ne bih se zaplitao u definicije; svi razumijemo na koji se segment misli kad se u ovakvom kontekstu kaže „navijači“. Taj sloj nije nikakva romantična kategorija, nasuprot uvjerenju nekih fenomenologa i pisaca koji ih idealiziraju, čak i u kazališnim komadima. A nisu ni puce iz susjedstva, da bi im se hofiralo onako kako to na redovitoj bazi čine nogometni klubovi i Tomislav Židak.
     Za nama je tjedan u kojem su zgodno koincidirali odluka da se ne zabrani alkohol na tribinama – zato nas ova tema i zanima, jer pivo je uglavnom posrijedi - i jedan od odvratnijih incidenata oko hrvatskih travnjaka. Ujedno, i tjedan u kojem je po jubilarni milijunti put izostao odgovor na pitanje kako stati na kraj drukerskom nasilju. Kad se dogodi sranje, kao ovaj put na Poljudu, mi se s njim tradicionalno obračunamo tako što organiziramo okrugli stol na televiziji. Onda se sluša o potrebi preventive, roditeljskom i školskom odgoju, sve u učenom stilu, ser-ser, kenj-kenj. Kao da smo neko staro i umorno društvo, a ne zemlja netom izašla iz rata, pa ćemo fizičku prijetnju eliminirati sociologijom. Fakini na stadionu i oko njega bacaju baklje, mlate policajce, demoliraju imovinu... i što vidimo kao protumjeru? Novu frizuru Dijane Čuljak Šelebaj, koju je u „Otvorenom“ nešto kao zanimalo navijačko divljanje, a zapravo je jedva čekala kraj te gnjavaže da si pred zrcalom još jednom provjeri šiške.      
     Bio je tu i jedan predstavnik navijačke udruge, od onih koje drukerski korpus lukavo delegira u medije: s nekoliko razreda više od prosjeka, da uzmogne sastaviti dvije-tri rečenice. Bijaše lud od želje za kooperativnošću s policijom i sustavom općenito, rekli biste, tip poput vas i mene, kad mu ne bi svako malo zapalucao zmijski jezik, kao onoj snahi iz „Šume Striborove“. Čim bi spika krenula u smjeru oštrijih protumjera, odjednom to više nije bilo milo dijete nego faca kakvu zamišljate na sjevernoj tribini. Pritvor, kontrola, zabrana piva? Psss... pssss.... Pa zar nam upravo to psikanje ne sugerira odgovor? Posegnimo za onim od čega zaziru; kad smo ih već propustili odgajati prije, oduzmimo im barem alkohol sada. I to neselektivno. Nećemo valjda na stadionske ulaze uz policajca stavljati i psihologa, da odredi tko je potencijalni troublemaker, a tko nije.
      Sori, drago pivo. Ali nisi ni ti za svaku prigodu.
      Nego, pogledajmo ovlaš kakav je psihoprofil tipa kojemu se naše piće na kraju ipak dopušta u količini od 0.8 promila. Evo kakav: igrom slučaja upravo ovdje na Knežiji svakodnevno u prolazu gledam dva grafita, praktično jedan do drugoga. Prvi glasi „Volim te mama al ne više od Dinama“, a drugi „Za Ajduka život bi dala Torcida“. Nijemo ratuju sa susjednih zidova, a prolazniku preostaje da pokuša pogoditi što se zbivalo u piksi autora dok su ih ispisivali. Doista ne znam, ali zato s lakoćom zamišljam kako će se na tekmi ponašati netko tko nogometni klub preferira majci, odnosno, tko bi za nj dao život. Iako, vjerojatno je mislio – tuđi.
      Da raščistimo i s još jednom zabludom. Tvrdoj jezgri navijaštva nije cilj utakmica, nego prekid utakmice: tada epizodisti s bakljama preuzimaju glavnu ulogu. Igra ih, naime, ne zanima previše. Kad uzmanjka nogometa, bilo zbog zimske stanke ili nekog drugog razloga, odlaze na rukomet. Da nema rukometa, odlazili bi na odbojku, a da nema odbojke, uvjeren sam, bilo kamo. Ili u HNK na Čajkovskoga, jer su čuli da kod njega nekakvi labudovi špilaju jedni s drugima, ili na umjetničko klizanje. „Zlatna pirueta“, zašto ne, i tu nastupaju naši protiv njihovih. Ako tuđi aksl bude ocijenjen bolje od hrvatskog, razrušit će Dom sportova, a to je u svemu najbolje. „Ja te vooolim I...do....raaaaa....a-a-aaa....!“ Odmah potom: „Gle, crnkinja na sličuhama; hu-hu...“ A onda dva-tri piva za dizanje raspoloženja, ali nipošto tamna. Naime, iritiraju već bojom, podsjećajući na Sammira i ostale kojima se BBB i Torcida familijarno obraćaju s „kmice“.
      I tome bismo mi trebali davati legalan pristup pivu?
         

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Fejard_Jurdic - 3 Fois Rien s.48.jpg
Fejard_Jurdic - 3 Fois Rien s.48.jpg





Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća