Da stalna na svijetu samo mijena jest dokazuje i neobični slučaj moga starog znanca Džordža. Pitanje glasi: kako je došao do nadimka? Slučaj zato i jest neobičan, gotovo kao onaj Benjamina Buttona – do Džordža se naime stiglo neviđenim logičkim akrobacijama, literarnom nepredvidivošću i darvinistički nezaustavljivim evolutivnim procesom. Ako netko naumi pisati epohalno djelo pod naslovom „O porijeklu nadimaka“, mog bi Džordža trebao staviti u uvod.
Dakle, momak se u ranijoj dobi odazivao na svoje pravo, ali trivijalno ime – Robert. Onda su mu ga u kvartu skratili na Robi, pa nakon toga zamijenili slogove, tako da je postao Biro. Onda su na Biro iz nepoznatih razloga nalijepili „n“ i pretvorili ga u Biron. Onda je Biron prirodnim putem preraslo u Bajron, a nastavak priče već se naslućuje: kako lordu Byronu ime bijaše George, tako je i jedan davnašnji Robert postao Džordž, što među ostalim dokazuje i književnu osviještenost sredine u kojem živim. No nije to išlo brzo kako ja opisujem; svaka je varijanta trajala godinama, tako da Robert-Džordž može privatne uspomene arhivirati prema fazama nadimka: kao Robert je pio mlijeko i nosio kratke hlače, kao Robi se počeo brijati i skinuo junf, kao Biro se oženio i zaposlio, kao Biron počeo vozikati klince u kolicima, a kao Džordž postao dosadan stari prdonja poput mnogih od nas.
U međuvremenu je odselio, pa ne znam kako mu se identitet razvijao naknadno.
Nego, zašto ovo pišem? Jer pivska društva pripadaju najdragocjenijim bazama podataka za potencijalne istraživače nadimaka. Sjediš u bircu, slušaš kako se međusobno oslovljavaju dečki za susjednim stolom i ne možeš vjerovati – nitko se ne zove Darko, Željko, Damir, Siniša i sl.; taman posla, svi su Panta, Dampa, Frfa, Škiljo... Redom kodna cugerska imena, komplicirana kao da su šifrirana na Enigmi sa četiri rotora. A i ponašanje im je u skladu s tim fakerskim izmišljotinama – nehajno, samopouzdano i nadmoćno. Upitam se katkad kakvi su kod kuće ili na radnome mjestu, odnosno, napuhavaju li se i tamo kao u svojoj paralelnoj kafićkoj egzistenciji, obilježenoj nadimkom i dugim gutljajima.
Sumnjam. Naime, ovako vidim tipičnog Darka-Dampu. Kao Darko, savjestan je zaposlenik i vjeran muž kojega žena ne može zamisliti bez usisavača. Kad prijeđe kućni prag, naprotiv, i krene ususret pivu, takoreći odmah postaje Dampa. Počinje magija. Metamorfoza je strelovita, kao da je s nadimkom prebacio preko sebe Supermanov kostim; kralježnica se ispravlja, prsa nadimaju i Dampa je spreman za čvenk s Pantom, Frfom i Škiljom, također superjunacima iz našeg birca. Pa mi za susjednim stolovima doznamo koliko su u karijeri komada okrenuli, golova zabili i kapitalnih šarana povadili iz Jaruna. Pivo pritom pomaže, naravno, jer je Darko po definiciji trijezan, a Dampa uvijek lagano pod gasom, što na izmišljene pustolovine nanosi dodatnu nijansu muškosti. Nakon prvog krigla zbareni komadi imaju još veće sise, golovi su postignuti škaricama, a šaran je takav da ne možeš dovoljno raširiti ruke. Ukratko, trijezni je Darko seronja, a pripiti Dampa frajer. Kombinirana forca piva i nadimka.
Kako vidimo, pravo je ime poput registracijske tablice, dosadna, birokratska kategorija pod kojom ste zavedeni kao državljanin i građanin, a ne ljudsko biće s ambicijama, željama i maštarijama. Nadimak je ključ u bravi intime, utakneš ga i znaš kakav netko jest ili bi htio biti. Zato, usput govoreći, kudikamo manje cijenim nadimke koji proizlaze iz imena, a kudikamo više one koji su utemeljeni na individualnoj osobitosti. Kad čuješ da nekoga zovu Žuja, a uistinu sam čuo, sve ti se samo kaže.
Ne stavljaju Brazilci bez veze nadimak na dres; zato nogomet Socratesa i jest bio fantazija, a ne činovničko guranje lopte kakvo viđamo u Europi koja njeguje tradiciju prezimena na leđima.
Interesantno, čini se da su neformalna krštenja nešto poput našeg, muškog privilegija. Među ženama vlada deficit nadimaka, osobito onih koji nešto govore o osobi. Susreću se eventualno deminutivi i hipokoristici, imena od milja poput Renči ili Seka. No praktično nigdje na vidiku pravoga, punokrvnog nadimka s izvorištem u nečemu uzbudljivijem od imena upisanog u krsnom listu. Treba li se onda čuditi što u birc pretežno zalaze muškarci?
Naravno, ne. Da vas zovu Renči, ne biste ni vi išli.