Do koje je mjere pivo spolno određeno?
To pitanje palo mi je na pamet nakon što sam neki dan oko sebe bacio jubilarni milijunti zabezeknut pogled. Nisam plako, nisam – što bi rekao pjesnik – zapanjen sam stao. Kako živimo u zemlji rastućeg mačizma, što je refleks opće primitivizacije, žene ubrzano gube teško stečene društvene pozicije.
To što se ovdje-ondje umiješaju u muška posla i nađu u kakvoj sitnijoj korupcionaškoj aferi, ili u ekstremnim slučajevima i na vodećem političkom položaju, ne negira historijsku defenzivu ženskog u Hrvatskoj. I od trenutne premijerke u startu se očekivalo da, kao suknja, otšpila neku vrstu kraće prijelazne faze između hlača i hlača. Kolege iz stranke bacali bi joj manje klipova pod noge da se na početku karijere prerušila u frajera, kao papisa Ivana u drevnoj legendi, i promijenila ime u Jadranko Kosor. Ukratko, muškom su u Hrvatskoj pridržane glavne socijalne uloge, tipa rukovodilac, mafijaš i sl. Od ženskog se očekuje da se svede na trostruki nastavak „ajka“: radodajka, majka i cajka.
Pivo bi s te točke gledišta imalo biti u silnom naletu.
Osobno ga, naime, vidim kao muško piće par excellence. Dalmatinska odanost crnjaku ili zagorska kiselišu na bazi tuduma, kao i pelinkovac u studenoj izmaglici šljakerskog jutra, obični su ekscesi; na jednog tipa s vinom ili žesticom dolazi devet onih s kriglom u ruci. Već letimičan pogled na kafiće, štekate i tulume širom zemlje i svijeta, pa i na druženja s nogometnim prijenosima u osami doma, odaje muškarca kao najvjernijeg zaručnika pjene.
Čega su pak žene vjerenice, u tom smislu? Razmišljao sam dugo i nisam se uspio dosjetiti što bi uopće imalo biti tradicionalno žensko piće, zaštitni znak, nešto kao trademark spola. Nemojte mi reći „voda“, molim vas, jer voda i za muško i za žensko nije cuga nego potreba, ne pitanje osobnog izbora nego gole nužde. Nje se ne hvatamo iz ljubavi i želje; naprotiv, lijevamo je u sebe jer nam je tako zapovjedila priroda, a ne slobodna volja.
Našao sam se prošle subote na rođendanu koji mi je poslužio kao savršen poligon za ovo potpuno nebitno, ali zanimljivo istraživanje. Bijahu pozvani pretežno parovi - spolna struktura fifti-fifti - dakle, idealno raspolovljen statistički uzorak. Rezultati promatranja? Ovako: dvije su cure pile sok, po jednu čašu cijelu večer; druge dvije po čašu crnog vina, također cijelu večer; jedna štamprl rakije... Cijelu večer? Ne, jer je pola ostavila. I tako redom. Svaka čast, rekoh, ne moraš posezati preduboko u lisnicu s ovakvim cugericama. Ali nigdje pravilnosti, zajedničkog nazivnika, grupne kompaktnosti, kolektivnog ukusa, nečega što bi ukazalo na stvaranje novog AFŽ-a kao alkoholnog fronta žena.
Za razliku od frajera. Jer oni su, uključujući potpisnika ovih redaka, en masse navalili na Bavariju, tako da su gajbe s balkona potučene kao Varove legije u Germaniji; Oktavijan-slavljenik morao je brzinom munje posegnuti za popunama iz prtljažnika kombija parkiranog pred kućom.
Jednostavno, muško je opsesivno vezano za svoje strasti – to su najčešće nekakav hobi i pivo – i ne odriče ih se lako, jer mu je u prirodi da se zabavi nečim banalnim, ali uzbudljivim, pa onda zvizne kriglom o stol. Tako je još od doba Vikinga, samo što bi oni mlatili vrčevima po hrastovini nakon dobrog klanja, a ne gledanja nogometne utakmice. Hajde, civilizacijski smo napredovali, mi dečki.
Usto, pivo nije samo muško piće, nego i piće muškosti. Barem u ovim krajevima, gdje je neizostavan segment čina inicijacije, uz bok prvoj cigareti i gubitku nevinosti. Da bi muško postalo muško, treba prije svega zapaliti i opaliti. A ako ovo potonje ne pođe za rukom, priznaje se i nešto poput Ožujskog, što je prilično komotno, usput govoreći. U primitivnim zajednicama momčić mora probušiti obraze, usmrtiti tigra ili skočiti s tornja vezan lijanama oko gležnjeva. Kod nas trgne prvu bocu i postao je frajer. Barem u svojim očima.
Jadranki Kosor popularnost navodno raste. Da je u četrnaestoj-petnaestoj strusila prvo pivo i glasno podrignula, pred dva svjedoka spremna to danas potvrditi, rasla bi joj i više.