Pivo i mobitel

   Sredinom devedesetih kružio je ovaj vic: zašto Hercegovac nosi zulufe? Jer je čuo da su izumili mobitel na čičak. Bilo je to pionirsko doba netrpeljivosti prema hrvatstvu uvezenom iz Širokog Brijega i okolice, ali i mobilnih komunikacija koje su odmah po porodu srasle s rodijačkim tipom poslovnosti. Rasizam? Ne, činjenica: dečki s kamenim naglaskom doista su predvodili trend neodvajanja od pokretnih telefona koji su pripomagali da se brže i efikasnije privatiziraju tvornice.

Fama o Hercegovcima i bijelim čarapama – to je rasizam. Fama o Hercegovcu i mobitelu – ne samo da nije rasizam, nego nije ni fama. To bijaše bjelodana istina, čak s primjesama vizionarstva. Jer kako se ubrzo pokazalo, od mobitela se ubrzo nećemo odvajati ni mi domoroci, koji smo Hercegovce zajebavali na temu zulufa i čička.

     Mobitel i pivo, kako stoji u naslovu?

     Naravno, veza je neporeciva, no nipošto ekskluzivna. Vidjeti čovjeka koji na ulici razgovara sam sa sobom nekoć je bilo dokaz poremećena uma, a danas tehnološke osviještenosti: tip, naime, ima hands free. Pa kao što smo u međuvremenu uz mobitel počeli raditi doslovce sve, hodati, jesti, lijegati, buditi se, voziti auto - nabrajanje može potrajati unedogled - tako bez njega više ne umijemo ni cugati. U birtijama starog kova, kakve se još znadu naći po periferiji, danas bi se s musavih stolova dalo prikupiti više elektroničke memorije no što ju je imala NASA kad je odapela čovjeka na Mjesec.

     Vidljivo je to i po početku tzv. „Prilagodbe“, kako nenadmašni Darko Milinović naziva ovih šest mjeseci koliko je u kafićima opet dopušteno pušenje. A i taj termin, usput govoreći... „Prilagodba“ - zvuči poput faze u razvoju francuske državnosti, nešto kao Konvent, Direktorij, Komuna itd. Elem, evo što vidimo u doba „Prilagodbe“.

     Bircevi su zadimljeni kao i nekoć, što stvara familijarnu atmosferu, na svakom stolu pepeljara s nekoliko utaknutih čikova, uz nju krigl ili boca, a uza sve to, razumije se, mobitel. Ako ga nema na vidiku, znači da je u džepu, dakle, pri ruci. Naravno da ugodan opuštajući žamor svaki tren biva prekidan dijapazonom zvukova: od kreštanja i cvrčanja, preko zvrndanja i kliktanja, do melodija i refrena. Nekoć sam znao navečer svratiti u lokalni pajzl da se pripremim za sutrašnje pisanje, s notesom i kemijskom, pa bih cuclao pivo i zapisivao ideje. Ambijent i inspirativna zvučna podloga toga zgubidanskog utočišta bogato su rađali zamislima, tako da bih već dan unaprijed imao praktično zgotovljen tekst. Danas? Zbogom idili! Više se ne mogu koncentrirati na čašu, kamoli na papir i olovku.

     U novije doba od mobitela se ne da ni misliti, ni razgovarati, ni piti u miru. Vlastiti te katkad prekine u pola rečenice, a još se i poprskaš pjenom. No taj je mila majka, jer tuđi pak smetaju bez prestanka. Jedan gost ima odabran astmatičan ton svrake, drugi sonorne otkucaje Big Bena, treći „Smoke On The Water“, na ful glasnoći...  Svaki se čas jedan od uređaja javi, pritom zbog moda vibracije nervozno klizeći površinom stola, kao da je živ i želi upozoriti neka ga se ne zanemaruje. Ako se pak potrefi, pa ih bude razbuđena nekolicina istovremeno, kakofonija je upravo neopisiva. A ne zahvaća samo u sferu pijenja, nego i njegovih učinaka. Pišaš – zvrnda. Ćoriš – zvrnda...

     Na nesreću, mali monstrumi raspolažu već i kamerama, što će reći da imaš šansu biti snimljen bilo kada, bilo gdje i u bilo kojem obliku kompromitacije. Ako si imalo poznatiji – a po modernim kriterijima za to je dovoljno da te jednom intervjuiraju u TV-anketi – najebao si, proglasit će te javnom osobom i početi čerečiti po mučilištima novožurnalističkog žutila. Pocugaš malo, jednom posrneš, i evo te u „24 sata“ ili „Red Carpetu“. Primjer? Anas Sharbini.

     Pivo i mobitel dva su oprečna simbola, pa je i njihov susret sraz dviju epoha, dva vremena, dva svijeta: sporog i brzog, bivšeg i sadašnjeg, jučerašnjeg i današnjeg. Dobrog i lošeg? Ne nužno, jer nirvana bi bila negdje u sredini. Samo što je više nije moguće postići.

     Dobra je strana mobitela što su nam svi uvijek dostupni. To smo željeli kad smo minijaturnom Mefistu prodavali duševni mir. No nemojmo se onda čuditi što nam ga upravo uzima. I mi smo, naime, dostupni svima.