U hrvatskim se gradovima 15. svibnja potrošnja piva udvostruči. Da se nekom njemačkom turistu predoče rezultati prodaje Ožujskog, pitao bi, u prijevodu: „Kod fas se Oktoberfest sofe Sfibanjfest?“ Naravno da ne. Kod nas se Oktoberfest zove Dani piva i također se održava u listopadu. Ovaj svibanjski fenomen, u kojem pivo nije protagonist nego mračan epizodist, ne piće slavljeno zbog plemenitosti nego gorivo morbidnoj razuzdanosti, „sofe“ se Norijada.
Rekoh da se potrošnja udvostruči; u Zagrebu se i učetverostručila, zahvaljujući smutljivcu kojeg većina mojih sugrađana toliko simpatizira da mu je u prvome krugu malne produžila mandat. U čemu je štos, podao i opasan čak i za Bandićeve standarde? Skakutao je uz maturante cijeli dan, zavodeći ih šarmom gena kamenih, naizgled radostan što je mladost tako vitalna, te polijeva penzionere i posipa ih brašnom. Naravno, prekosutra bijahu izbori. Ali ih je zato hladno pustio neka sami nabave pivo, a onda im ga oduzeo na ulazu u Bundek – gdje je upravo grad organizirao glavnu proslavu – i unutra im ga prodavao u vlastitoj režiji. Kako je razumno zaključiti da su dečki i cure po svršetku partyja opet preuzeli konfiscirane gajbe, a onda ih dokrajčili da ne propadnu, biva razvidno koliko je ovaj biser holdinške poslovnosti pridonio općem alkoholiziranju. Te do klimaksa doveo jedno ionako nesnosno maltretiranje.
Evo ovogodišnje bilance, i to ne konačne, jer nakon petka navečer više nisam pratio: trinaest privedenih, deset ozlijeđenih, skršeni automobili, tramvaji, autobusi... Jasno, stotine i stotine razbijenih pivskih boca. I stotine tisuća ubijenih u pojam, što statistika ne bilježi, jer joj duševna stanja onih već „zrelih“ nisu primarna zadaća.
Kako se na ovome mjestu družimo već mjesecima, redovitiji je čitatelj zapazio da zazirem od nekritičnog dodvoravanja mladosti, što iz osobnih interesa čini Bandić, ili neki intelektualci koji valjda drže da ih zbog solidarnosti s tinejdžerima ne može strefiti infarkt. Istina, i Sartre je marširao pred buntovnom pariškom mladeži. Ali taj je bunt vodila kakva-takva vizija, ne rušilaštvo motivirano – pazi sad – svršetkom srednje škole!
Općenito govoreći, pristojan svijet u Hrvatskoj navikao je da ga teroriziraju svi, od kapitala i kriminala, preko politike i Crkve, do elementa koji će se civilizirati kad za današnji naraštaj pitomih bude kasno. Na sve to nakalemila se i strahovlada mladosti, kojoj svjedočimo na svim razinama, u biznisu, medijima, jeziku itd. Ovaj tip kapitalizma počinje skautirati menadžere već po vrtićima, tako da mogu uskočiti na položaj oko dvadesete. Nakon toga, još nekoliko godina, pa rezalište. S ekrana nas pak u zdrav mozak natežu kojekakve Farme, dok film za misaoniju populaciju na program stiže sat poslije ponoći, u nekadašnje gluho doba erotike. I napokon, posvuda u javnosti ekspanzija generacijskog vokabulara koji, npr., ne vidi razliku između „govoriti“, „razgovarati“ i „pričati“, pa mu svi - da bude jednostavnije - „pričaju“: „pričaju engleski“ i sl. Nije mi strašno što klinci više ne umiju „pričati hrvatski“, nego što kao da nikoga ne zanima da nauče. Dapače, kao da ih se potiče neka izmisle i nametnu noviji i tuplji materinji.
Norijadu u tom smislu vidim kao još jedan primjer podilaženja mladima – jer su takva vremena, jer su posrijedi budući birači i sl. - iako ekstreman. Za usporedbu, Bad Blue Boys nakon Dinamovih tekmi polupaju manje boca, glava i prometala. Pa ipak nikome ne pada na pamet da taj tip urbocida i socijalnog sadizma proglasi prihvatljivim. Evo poruke koju Bandić i slični odašilju mlađariji: nakon završetka utakmice nema divljanja; nakon završetka gimnazije, samo izvolite.
Maturantski obračun s nama razlikuje se od navijačkog eventualno po motivima: ne žele nas satrti zato što navijamo za drugi klub, nego jer simboliziramo tridesete – u njihovim očima istoznačnicu senilnosti - koje se očito smrtno straše. Doista, ostaje im nekoliko godina da zauzmu direktorsku poziciju ili sudačko mjesto u showu tipa „Hrvatska traži zvijezdu“. Tko uspije uspije, tko ne – takoreći sutra tražit će objed u kontejneru dok ga nove generacije po tjemenu posipaju brašnom. S takvim dakle slutnjama svakoga 15. svibnja spram zrelosti pokulja ova desperadoski nastrojena magma.
Još im samo dodatne doze piva fale, one za koje se pobrinuo Bandić.
A fino ih je zajebao, usput govoreći, da i ne kuže. Ako su oni maturirali, on je doktorirao. Na njima.
