U teoriji, majstor bi imao biti „uzoran i savršen stručnjak“, odnosno „umjetnik svoga zanata“, kako ga opisuju rječnici koji u tumačenju polaze od latinskog „magister“. U praksi, to je fušer s minimumom ekspertize i maksimumom ležernosti spram naručitelja posla, tj. vas ili mene. Znaci raspoznavanja, za onoga tko s njim još nije stekao iskustvo: uvijek kasni, uvijek sjebe, takoreći uvijek pije dok radi. I to uglavnom pivo, što ga primiče fokusu ove rubrike.
Svojedobno je Mirko Ilić svoj dizajnerski studio, osnovan u suradnji s fotografom Lukom Mjedom, iz zafrkancije prozvao „SLS“, što je akronim za „sporo, loše, skupo“. Dečki nisu bili loši, ni prespori, jedino, s obzirom na Mirkovu radoholičarsku ali cincarsku narav, poprilično zahtjevni u domeni lisnice. No moto kao da bijaše skovan za nekoga drugog: za tzv. majstora koji obeća da će doći u ponedjeljak a dođe u petak, onda rastavi vodokotlić i tutne ga na pod, trgne pivo koje ste mu pružili, ugazi u lokvu koju je sam napravio pa veli da ide skočiti po cijev, ostavi blatnjave tragove na podu, vrati se za sedam dana, kima glavom i glasno psuje cuclajući pivo koje ste mu opet dali, veli da mora po dihtunge, vrati se za sedam dana, popije pivo, montira kotlić ali demontira školjku i kaže da ide časkom po šerafe dolje u auto, vrati se za sedam dana, popije pivo, itd. Onda, napokon, jednoga dana na opće zaprepaštenje dovrši i školjku i kotlić, pa kaže, gledajući šlampavo nakrivljenu spravu iz koje kapa po keramici: „Tisuću petsto kuna, s materijalom.“ Potom dovrši bocu koju ste mu opet dodali, razumije se, sretni što ga vidite. Ilićeva deviza u njegovu je slučaju proširena: sporo, loše, skupo, pripito. Studio SLSP.
Cijeli mi je stan muzej diletantizma. U kupaonici se odljepljuju pločice; lampe sam u dnevnom boravku naknadno učvršćivao osobno, jer tzv. majstori nisu umjeli odabrati odgovarajuće tiple; u WC-u je kompletna kompozicija naherena, kako rekoh – kotlić, cijev i školjka stoje kao da su se postavljači ravnali po otklonu Zemljine osi... Za to sam dijelom i sam odgovoran, držim. Osim što sam ih preplatio, naime, tzv. majstore pojio sam i Ožujskim, što ih je vrijeđalo, jer su mislili da zaslužuju otmjeniju marku, valjda Heineken. Nego, da se o još nečemu dogovorimo: dojadilo mi je neprestano pisati „tzv.“, pa kada odsad nadalje u ovome tekstu vidite riječ „majstor“ ili „majstori“, vi u sebi dometnite „takozvani“, da se ja ne patim.
Koga mi nazivamo majstorom, naime: lakomu, bezobraznu lijenčinu, usto i nedoučenog pacera kojeg se nitko ne usudi pitati za kvalifikacije, u smislu zanata. I onda tog studenta šanka, školovanog u birtiji, tituliramo i tretiramo kao da je Lovro Matačić. „Majstore, može pivo?“ Može, naravno. Zašto ga ne zovemo šljakerom, kad je samo u cuganju maestro?
Gledam neki dan u lokalnoj trgovini takav par, u flekavim kombinezonima, s kutijom alata u rukama, nehajan, bučan i drzak. Odmah sam se stresao, kao da me drmnula struja - takav efekt na ovu osjetljivu narav ostavljaju klipani s kombinirkama. Naručivali su gablec, što kažemo u Zagrebu, a potrajalo je. Imaju, naime, i slonovski apetit, valjda od nerada. „Kilu kruha, gospodična, trideset deka mortadele...“ Pritom su joj hofirantski namigivali, a kad bi se okrenula, nakretali glave, kritički motreći pozadinu. „I dva Karlovačka.“ U glasu kao da se osjetio prijekor. Gle, gle, pomislio sam, ima poslodavaca koji ne tankaju majstore, pa se moraju snalaziti sami? Čovjek uči dok je živ.
Ja sam im, naprotiv, uvijek dodavao bocu, a oni je primali kao da je to normalno. I što mi je hvala: ove pljuske profesiji koje gledam oko sebe, opisane nekoliko odlomaka više. Samo sam jednom u životu doživio zadovoljštinu, ne materijalnu - više moralnu - od vodoinstalatera koji mi je prije deset i kusur godina povremeno zalazio u kuću. Tom prigodom stenjao je pod sudoperom, do laktova u utrobi sifona, sa Žujom uz desnu ruku. Nije bio zadovoljan, po običaju, te je neprekidno režao, skidajući oca i mater budali koja je radila to što on sada popravlja, kao i idiotu koji je budalu angažirao, znači, meni. Napokon nije izdržao te mi se, nakon gutljaja i brisanja čela rukavom, izravno obratio: „Pa tko vam je ovo radio?“ Lice mu se od gnušanja iskrivilo.
Naglo me prožeo osjećaj trijumfa, zbog prilike pružene na tanjuriću. Zlobno sam ga pogledao u oči i odgovorio iskreno: „Vi.“
