Kako je ono govorio Marx: da je religija opijum za mase? Valjda u to doba nije bilo lutrije.
Nedavno sam na ovoj stranici predvidio kako ćemo po zahuktavanju krize dizati kratkoročne kredite da si platimo pivo, vjerujući naivno da će nam ih netko dati. U međuvremenu je Sanaderova vlada, u svom stilu, poduzela sve da nedaće prebaci na tzv. običnog čovjeka, usput nonšalantno trpajući među odjeke svjetske recesije i autentično domaću korupciju i kriminal.
Rezultat? Bit ćemo u ozbiljnijem dreku no što smo mislili, bogati će se po običaju izvući, uključujući banke, a kredit nam neće odobriti jer već imamo jedan do dva. Dakle, možemo zaboraviti pivo. Osim ako na mjesto kredita ne uskoči srećka.
Ne mislim, naravno, da lutrijski dobici vise po drveću, niti da će nam oni platiti piće. Platit će ga tipično bogečka vjera u premiju, zbog koje ćemo odlaziti u birc kao prije i piti na dug, uvjereni da je danas onaj jebeno sretan dan kad ćemo svoje ime pročitati u Večernjaku pod egidom „izvučeni“. Onda ćemo u birtiji vratiti za sve što smo pocugali na vjeru i usput počastiti ekipu. A ako se to ne dogodi, uvijek postoji sutra, ne?
Lutrija je stara vjerenica lošeg života. Kad je dobro, posjećujemo je povremeno i bez dubljih osjećaja; što teže ide, naprotiv, to smo s njom u nježnijim odnosima, uključujući takoreći svakodnevno hofiranje. Redovi pred prodajnim mjestima HL-a, kakve i danas viđamo, pouzdan su signal da s društvom ozbiljno ne štima i da je minus na računu u crvenoj zoni, a otkaz na vidiku. Naime, srećka daje iluziju da se nešto ima i kad se nema: ako se nema sada, imat će se nakon zaključenja kola i objave u novinama. A to je takoreći odmah, pa i ovo Ožujsko koje se upravo pije nije drugo doli mala pozajmica samome sebi.
Nije oslanjanje na lutriju neka novina u ovoj zemlji. Katkad je malo bolje, katkad malo gore, no u principu, Hrvatska je od osnutka posložena tako da devedeset devet posto stanovništva igra na sreću, a jedan posto na sigurno. Stjecanje bogatstva preozbiljan je posao a da bude prepušten hirovima fortune – tako je rezonirala ova potonja, malobrojnija skupina koja je lutriji pretpostavila čari privatizacije, a potom i drugih muljaža. Već negdje ranih devedesetih dalo se zapaziti da Hrvati plaćaju jednako ne bi li uspjeli u životu: samo što su jedni za nekoliko kuna dobili srećku, a drugi tvornicu.
Od tada do danas raja gleda kako se na visokim razinama premještaju blaga, sele bogatstva i deložiraju milijuni koje je i sama svojedobno pomogla stjecati. U međuvremenu se prestalo vjerovati u bogatog strica iz Amerike, te još teže pada spoznaja da su oni beskrupulozniji u vlastitoj zemlji iz mutnog već polovili sve zlatne ribice. Osim eventualno jedne, zvane listić državne lutrije. I što onda preostaje nego da se, premda mnogo moralnije, slijedi svoju financijsku elitu? Kriminalci nismo; pokušajmo onda barem sa srećkom. Ako je rad stvorio čovjeka, kako tvrdi Darwin, hrvatska praksa pokazuje da ga nije napravio milijunašem.
I naravno, što lošije ide vama, to bolje ide igrama na sreću. Imam dvojicu znanaca, inače zaposlenih u Hrvatskoj lutriji, koji zalaze u moj kafić, i to po ovoj špranci: otprilike jedanput na mjesec ako je stanje u društvu koliko-toliko stabilno, jednom na tjedan kad se pogorša, i praktično svakodnevno ako doista zagusti. Čim je makar na pomolu nekakva ozbiljnija gabula, njihova tvrtka grca u lovi, a momcima krenu povišice, bonusi i božićnice bez Božića. Kad ih počnemo sretati na redovitoj bazi, u dobrom raspoloženju, uz Ožujsko, moji frendovi i ja vidno se uzvrpoljimo. Vidjeti dimnjačare navodno znači sreću i čovjek se hvata za gumb. Vidjeti ovu dvojicu zlogukih znači uhvatiti se za srce.
Spazim ih tako i neki dan za šankom, kako si izrazito radosno nazdravljaju, radosnije no ikad prije. „Bok, dečki“, rekoh tobože srdačno, srčući Tomislav. A u sebi si mislim: „... mater i vama i firmi koja vas ovako usrećuje.“
Držali smo da su crne mačke predznak propasti.
