Pivo i kriza

     Kaže neki dan premijer Sanader, slikajući metaforom reflekse svjetske recesije u Hrvatskoj, da smo svi u istome brodu. Kako ne, rekoh, ti u jahti, mi u lavoru. Elita je krizu dočekala punih džepova, zglobova optočenih ekstravagantnim švicarskim urama, a ostali s minusom na računu i dva kredita u iznosu od ukupno pedesetak tisuća eura. Kako će, dakle, stezati remen dvije hrvatske klase, bogati i siromašni? Premijer će s Patek Philippea preći na Rolex, a vi i ja s drugog kredita na treći.

     No okrenimo se od općenitih pitanja onima koja su interesantna ovoj stranici: kakve će konkretne posljedice kriza ostaviti na nas, ljubitelje piva? I kako da se s tim posljedicama suočimo? Evo nekoliko recepata. Prema prvome, treba početi tako da se pije sve manje i manje, odnosno, da se nekoliko piva dnevno svede na jedno tjedno. Drugi se recept nastavlja na prvi: to jedno pivo valja piti sve dulje i dulje, po mogućnosti dok se razmak između dva gutljaja ne protegne na godinu-dvije. Učestalije konzumacije lisnica više neće podnositi, a bude li ih ipak, tražit će dodatna zaduživanja. Prije smo na tankanje izlazili bahato, stilom Formule 1, uz taktiku dva do tri skretanja u boks. Prvi birc, drugi, treći... Što je rezervoar iskao, to mu se i dalo, bez previše okolišanja. Sada, kad je na pomolu dosad neviđena međuigra banaka i krčmi, zamišljam cugera kako uoči kafića obilazi još jednu, novu postaju: prije no što se nalakti na šank, zauzimajući nekoć familijarnu pozu, skočit će časkom do obližnje poslovnice Zabe i srediti nekoliko sitnih formalnosti. Još nešto, neka na kućnim vratima ne propusti obavijestiti ženu: Draga, odoh na pivo. Nazovi mamu, molim te, da mi bude jamac.

     Da, bojim se da ćemo za Ožujsko ubrzo dizati i četvrti kredit.

     Zašto Ožujsko? Jer je to najadekvatniji prijevod onoga Vladinog slogana koji nas nutka neka kupujemo hrvatsko, što, usput govoreći, navodi na sumnju da ministri kolektivno drževe inski paket dionica Zagrebačke pivovare. A i stoga što se nečega hrvatskijeg, da ne kažem banalnijeg, ne mogu dosjetiti. Istini za volju, čuo sam kako u nas postoje i brojne manje poznate marke piva gotovo kućne izrade, praktično, ručni rad. Hvala. Tko pristaje na piće u kojem se dade razviti film, neka izvoli. Okusio sam jednom takvu rukotvorinu, u ekskluzivnoj izvedbi jedne od zagrebačkih pivnica, i znam da alkemičarima ne bijaše nakana kakvoćom konkurirati obiteljskim manufakturama sa sjevera Europe. Tako da se bojim kako će bottom line, što bi rekli Ameri, za mene biti nešto jeftino i hrvatsko, ali ipak s amblemom kakve poznatije pivovare. S krizom ili bez nje, ispod nečega se mora podvući crta.

     Istodobno, vidim u mašti kako politički, trgovački, kriminalni i ini milijunaši stežu remen do boli, prelaze i s belgijskih samostanskih brandova od pedeset kuna po boci na belgijske samostanske brandove od četrdeset kuna po boci. Ali pazite paradoks! Ispada da su to velemajstori štednje. Jer što ćemo prišparati mi, diletanti? Drek, jedan novčić, kad se s piva od šest prešaltamo na ono od pet kuna.

     Znam, živimo u zemlji nejednakih šansi. Uvjeravaju me, doduše, da živimo i u takvome svijetu, no u to iz urođenog idealizma odbijam povjerovati. Vani su startne pozicije ipak postavljene prema višim standardima fair-playa, te držim da će i raspodjela piva po glavi stanovnika, i u najžešćim trenucima recesije, sigurno biti pravednija. Ovdje? Svi su izgledi da će jedno donedavno demokratsko piće postati statusni simbol, a cijela armija poklonika preko famoznog smanjenja potrošnje - nestati u totalnoj apstinenciji.

     No pada mi na pamet i jedan, recimo, pozitivan ishod nedaća koje nam se masovno obećavaju: doznat ćemo, naime, nešto o sebi. Kad u kućnom proračunu provjerimo kakva je dosad bila stavka za pivo, prije negoli je ozbiljno revidiramo, pa eventualno i prekrižimo, samo će nam se reći što smo bili do nailaska krize: uživaoci ili pijanci?