Pivo i kafić

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   06.02.2009.     1929

Pivo i kafić
    Kad me pitaju koliko mi kvadrata ima stan, obično odgovaram: dvjesto. To će reći, ovih mojih šezdeset devet, plus sto i kusur, koliko otpada na površinu obližnjeg kafića. Nisam neka klasična birtaška ptičica koja u kvartovskom lokalu trati vrijeme. Ali svejedno: one dvije večeri tjedno, što onamo svratim na pivo, čine ga statistički najobitavanijim prostorom nakon vlastita gnijezda. „Dvjesto?“ – čitam prepast u očima znatiželjnika koji se zanimaju za moju stambenu situaciju. Čim objasnim kojom sam metodom došao do takve kvadrature, zavidni pogledi nestaju.
     Nije mi na kraj pameti da izlanem ime ili lokaciju kafića o kojem će biti riječi. Mi, regularniji gosti, prema takvim punktovima gajimo ljubomoran odnos i ne želimo ondje prevelik promet; slično domorocima iz dalmoških mista, koji znaju da je najbolje mjesne plaže samo vrhunskom diskrecijom moguće obraniti od najezde turista. Interesantno, slično rezonira i gazdarica, inače glavna u neprekinutoj partiji bele koja za jednim od stolova traje godinama. Nije loše zaraditi, ali navale li gosti, treba svaki čas ustati, a u ruci pedeset do asa. Kako vidimo, ekonomski refleksi tu se tuku s kartaškima. No potonji kao da odnose pobjedu, što je još jedan od razloga zbog kojih se s tim kafićem volim tajno.
     Neću, dakle, ni o imenu ni o adresi. Spreman sam odati tek da je smješten na području zagrebačke Knežije i da se ne zove „Stara Knežija“; a to je, kao što vjerojatno pamtite, firma što asocira na „dečke s Knežije“, po kojima je ova mjesna zajednica stekla nezasluženu mafijašku reputaciju. Neka mi bude dopuštena mala digresija: jednom su me, u doba najveće histerije oko Jelavića i braće Momčilović, nazvali iz Slobodne Dalmacije s molbom da napišem tekst o Knežiji. Odmah sam skopčao – Dalmoši misle kako tu vlada čikaška praksa iz doba Caponea. „Evo“, rekoh zajedljivo, „mogu odmah početi: baš mi se ispod prozora natjeravaju dvojica s ganovima; ima krvi do koljena.“ „Zajebavaš se?“ – čulo se s druge strane žice. Naravno, pa nisu gangsteri blesavi da si pucaju po susjedstvu.
     Propao tekst.
     „Staru Knežiju“ ne volim, ali ne zato što bi u njoj bilo nasilja; nema ga. Iako najbliža, praktično iza ugla, ne podnosim je jer pripada sorti kafića kakve je korporacijska era klonirala po svojim idealima i rasula ih neštedimice gradskim prostorima. Imena im pretežno glase Jack Pot, ili slično, a evo kako izgledaju. Ambijent uglancan, svud zrcala, krom i mesing, u oči udaraju reflektori – epileptičar bi se u grčevima svalio na pod - dok iz zvučnika grmi mlađahni umjetnik, od sorte kakvu MTV u naše domove ubacuje lopatama. Konobari pak posluju robotski sinkronizirano, što su vjerojatno usvojili na team-buildingu u Gorskom Kotaru, kamo ih je gazda onomad šupirao da bude u duhu vremena.
     Sve u svemu, izgled kao talijanska kuhinja iz žurnala. Humanost? Na temperaturi hladnjače.
     A sada, što bi rekli Pythonovci, nešto potpuno drukčije: moj kafić s početka teksta. Umjesto šminke ultrapas, mitski materijal šankova, na podu tapison prošaran rupama od čikova i brazgotinama nepoznata porijekla... Sam Old Shatterhand iskilavio bi se gonetajući tolike tragove ljudske nonšalancije. Dekoracije manjka, u smislu slikarija, ako se izuzme ono malo erotske naive koja krasi žbuku iznad pisoara. Tu su doduše dva-tri rododendrona u vječitoj potrazi za kisikom, a začudo, uspijeva fenomenalno samo jedna palma, valjda podrijetlom iz Turske kad joj toliko godi uzduh bogat nikotinom. Jasno da je u takvom okružju primjetan izostanak upload-download generacije. No zato nema pretjerane buke, svjetla, gužve i – agresije. Ambijent možda podsjeća na menzu OOUR-a iz jurskog parka samoupravljanja, ali nakana mu i nije da zabljesne vanjštinom. Dublje tu vrednote osvajaju – prošli tjedan, naprimjer, desilo se ovo. Neki momak, uljez među starosjediocima, razgovara mobitelom: „Čuj, stari, moram izbrusiti glavu motora, ali ne znam kod koga...“ S druge strane birca odmah se javlja starček: „Mladi gospon, odite kod Vidovića u Šestine.“ „Dobar je?“ „Najbolji.“ Malo poslije, ona ista gazdarica govori u slušalicu starinskog telefona: „Baka radi, sunce, moraš sam slagati kocke...“ No najbolje je to što se i prema nama u lokalu odnosi kao prema unucima. Ostanete li malo dulje, imate dojam, posvojit će vas.
     I naravno, hmelj je ondje dominantna aroma. Da netko uđe i naruči Colu, uokolo bi se začuo kolektivni „tup!“. Hoću reći, sve živo popadalo bi sa stolaca. Cuga se pivo, po maloj cijeni, ali u velikim dozama. Za razliku od onih fensi-šmensi konkurenata koji nude tri deci za besramnu lovu, ovdje igra jedino pola litre. Što bi rekao jedan tamošnji gost: „Malo pivo? Pa jesmo li pedofili ili normalni ljudi?“
         
 
 
         
         
 
           

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Tko griješi pijan, neka okaje trijezan
Latinska

Nacrtaj mi krigl

Darker-than-black-19-006
Darker-than-black-19-006





Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća