Pivo i godišnji

     Dokle smo došli! Prije dvadeset i kojugodinu, pomislio sam suzdržavajući se glasnog komentara, ti bi šefovima skidaosve po spisku i razmišljao ima li smisla pakirati prtljagu radi četrnaest dana.Sada, kad si iz socijalističkog truta degradiran na kapitalističku radilicu,obnevidiš od sreće čim te puste na slobodu nešto iznad mizernog prosjeka. Zemljakoja je nekoć plandovala kao da leži na nalazištima nafte danas drži da jeuhvatila boga za bradu ako izmuze više od pet minuta u kontinuitetu.

     Moloh kapitalizma guta sezonske odmorezajedno s ostalim radničkim pravima koja proglašava komunjarskim reliktima. Tkoodbije ostati prekovremeno bez naknade, uzme mu se od plaće; ako traži povišicu,prijetnja otkazom; molba za porodiljni – u slučaju žena – uspon na internojcrnoj listi; krene li u štrajk, izletio je isti tren. I napokon, neka pita kadmože iskoristiti ostatak godišnjeg, zvat će hitnu da ga otpreme u ludnicu. Nezalažem se za modele ponašanja iz ere udruženog rada, da se razumijemo, kad sutrudbenici očekivali da ih se za sve četiri u zraku nagradi minimalnojednomjesečnim boravkom u odmaralištu OUR-a, a onda po povratku odlazili nabolovanje, jer su stali na morskog ježa. To ne. Ali nikad u nas razumnesredine.

     Ovo se odnosi i na pivo – izdašni dopustiprije su nudili toliko cajta za cuganje da se na odmoru mogao nabaciti trbuh.Sada se doma vraćaš šlank. Kad se u godišnji uračunaju prometne gužve, ispadada stigneš trgnuti dvije-tri boce na brzinu, pa trk na šekret, ako je ostalovremena. Inače ćeš se na šljaku vratiti popišan po hlačama.

     No interesantno, i gargantuanskajugo-ladanja i ovaj cro-intermezzo između dviju polusezona kulučenja u muškojse mašti redovito asociraju s pivom. Naravno, pa ono je metafora za dokolicu. Moždasitan element, a la djelić u puzzleu.Ali bez njega big picture, a to je sviranjeonoj stvari, nije potpun. Nalik bivšem proleteru, i moderni djelatnik,uposlenik – kako li već šljakera danas nazivaju menadžeri – kuje ovakav plan prijeno što zaspe. Vidi sebe u ležaljci pod borovima, pogleda fol uperenog na nekakavškoj u daljini - to je službena verzija, za ženu – a zapravo na polugole pozadinepo plaži ispod šumice. Oči na najboljem dupetu, mozak na paši, ruka nafrižideru s pivom. Navečer, slika drukčija samo u tom smislu što je napravljenmali korak za čovjeka, ali velik za korisnika godišnjeg: iz ligeštula seprekoračilo u birtiju. S vlastitog piva, na ugostiteljsko.

     Krasan se tu račun pravi, ali bez krčmarazvanog stvaran život, koji fantazije razara banalnostima kakve su familija,financijske nedaće, tri do četiri peha itd.

     Zapazim katkad potkraj kolovoza poznatolice, no kiselo, a kad pitam vlasnika kako mu je bilo, krene: „Ma u p...“Počinje se pomaljati slika tipičnog dana na ljetovanju. Ujutro na plac, da sebude pri ruci punici, jer kod nje je odsjeo, a ne u hotelu s pet zvjezdica. Okojedanaest na plaži nije bilo ležaljki ni slobodnog hlada, pa je u traženju ženaizgubila živce i naredila da se ide natrag mami na ručak – a kad žena izgubi živce,slika stvorena onomad pred spavanje opasno visi o koncu. Onda je malom izbilaalergija od lutanja plažom po suncu, tako da se u lokalnoj ambulanti čekalo došest popodne... I odoše planovi u vražju mater, a sutra slično. Pomislim, gleapsurda: možda ti je kapitalizam učinio uslugu što nisi bio dulje na moru.

     Osobno,godišnje odmore smatram vrlo važnim pravom, i to u trajanju dužem no što jepotrebno da se srkne pivo. No slušajući priče poput prethodne, pitam se zaštoje ova nacija stavila znak jednakosti između dopusta i mora, kao da ne postojialternativa, u smislu sela ili vlastita doma? Godišnji kao kronika razočaranjau dalmoškom ambijentu, ima li to smisla? Osobito danas, kad se treba dva danagnjaviti na putu da bi se tri dana gnjavilo uz obalu.

     Što se tiče cuge, ne sumnjam usunarodnjake, znam da mogu potegnuti. No koliko mi se čini, u slučaju godišnjegna moru, pivo se prečesto pokazuje pićem očajnika. Ne bonvivana.