Pivo i gnjavatori

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   20.03.2009.     1818

Pivo i gnjavatori
    Prema nedavnom istraživanju, Hrvati su nacija s neočekivano visokim postotkom nerealiziranih ambicija. To će reći da svaki drugi ili treći, ne sjećam se više točno, želi postati državnik, diplomat, pravnik, liječnik, pisac, novinar, glumac, televizijski voditelj ili pjevač – ove potonje kategorije u posljednje vrijeme uvjerljivo vode, kako vidimo po nebrojenim TV-emisijama audicijskog tipa – a onda propadne. Nas bi zanimalo što se zbiva s tom masom razočaranih nakon što joj se rasplinu snovi o životu među elitom? Moja zapažanja sugeriraju da gro završava u pivskim društvima.
     Davno sam, naime, došao do zaključka da se uz krigl liječi više kompleksaša nego kod psihijatra. Ondje nadomještaju propušteno: jedni karijeru lovatora, drugi svjetla reflektora, dok treći i najbrojniji zaborave u kojim su maštarijama skiksali, pa se realiziraju u svima po redu.  
     Mislim da nas je većina upoznata s fenomenom Leonarda iz birtije. Trijezan, relativno je podnošljiv. No čim cugne toliko da s vrha nestane pjene, postane renesansno univerzalan: obario je najviše komada, najpotkovaniji je u nogometnim taktikama, najbolje priča viceve, ima najdublji uvid u problematiku Bliskog istoka, spor sa Slovencima i ekonomsku krizu, glavni je za glazbu, pisanje itd. itd. Baš je jučer o svemu tome razgovarao sa Sanaderom, Bilićem, Sutlićem, Dujmićem – imena baca onako usput - i dao im nekoliko savjeta, da se dečki lakše snađu. Pitate se: kako si onda, pobogu, danas spao na papke kakvi smo mi?
     Doista je teško reći kako se takav davitelj nađe za stolom oko kojega je dotle bilo ugodno. Obično je nečiji bivši susjed, zaboravljeni prijatelj iz škole, poput onoga koji masira Billa Murraya u „Beskrajnom danu“, znančevog znanca znanac ili štogod slično. Pojavi se niotkuda dok mu se nosnice nervozno šire, iz čega je očito da ga dobrom društvu privlači njuh predatora. Uvali se, pucne prstima konobarici, srkne... Zbogom svetom pravu da se sluša i bude saslušan; od tada nadalje vi ste kuš, a on svakom loncu poklopac.
     Pivo bi po definiciji imao biti socijalno piće. Ideal je da se uza nj okupljamo pod egidom Francuske revolucije – egalite, fraternite, liberte – s jednakim slobodama na razmjenu mišljenja. No nažalost, postoji u njemu i „dark side of the force“, što bi rekli džedaji; nekakav magnetizam za luzere koji su jednom davno precijenili svoje sposobnosti, pa vam to uz piće naplaćuju.
     Jasno vam je već da me na ove retke ponukao nedavni događaj iz lokalnog kafića, moje vječne inspiracije. No prije negoli ga opišem, da raščistimo nešto.
     Svi mi znamo biti blago naporni kad cugnemo. Osobno, nisam jednom uvjeravao okupljene u neku bedastoću, i to s takvom upornošću da su kolutali očima. No kako ipak umijem umuknuti kad me se lijepo zamoli, te kako i frendovi čine slično, računam da smo tu egal. Pivski gnjavator od zanata, naprotiv, iz posebne je lige. Kao što ćemo vidjeti u nastavku.
     Dakle, neka večer, naš birc: krasno smo debatirali o koječemu, kad evo njega. Dijaloga je prvih nekoliko minuta još bilo u naznakama, odnosno, netko bi pokušao štogod reći, pa bio smjesta sasječen: „Ne, ne, stari, daj da ti objasnim...“ Ekonomistu među nama razjasnio je recesiju, gitaristu glazbu, meni pisanje, a onda smo potonuli u stolce, zabacili glave i prepustili se monotonom romorenju jednoga jedinog glasa. Osobno, pokušavao sam kratiti vrijeme prisluškivanjem razgovora sa susjednog stola, i to me trglo iz nirvane. Ondje je sjedilo društvance mlađe od našeg, no u ostalome jednako: naime, trojica su ležala zavaljena, u pozi antilopa prepuštenih sudbini, a treći se nadnosio nad njih kao lav na pojilu i razvijao monolog. Odmah sam ga prepoznao, po vokabularu kojim su dominirali izrazi poput „koji pljuger“, „debilčine“ i sl. Aha, nasmijao sam se u sebi, tako dakle izgleda protagonist internetskih foruma i tzv. „komentara“ pod novinskim tekstovima!
     Jebate, rekoh, ako se ova epidemija proširi na ostatak stolova, bit će vas dovoljno za nove „Stranglerse“.
     No tada me u zbivanja za vlastitim stolom vratilo lagano komešanje; to su frendovi, koji si nisu našli usputnu zanimaciju poput mene, govorom tijela izricali da im je onakvog druženja preko glave. Brzo smo se pogledali i kimnuli jedan drugom u znak pribjegavanja posljednjem sredstvu obrane.
     Kad je onaj napokon na sekundu zastao, valjda da udahne zraka, uglas smo kliknuli: „Platiti molim!“  
 
   

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Tko griješi pijan, neka okaje trijezan
Latinska

Nacrtaj mi krigl

Darker-than-black-19-006
Darker-than-black-19-006





Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća