Pivo i estrada

Pjena i njezina braća   |   Dražen Matošec   |   26.06.2009.     1866

Pivo i estrada
    Prema glavnom junaku ovoga portala nitko ne gaji ambivalentnijih osjećaja od hrvatske zabavne glazbe. Estrada obožava pivo kao piće – to mogu posvjedočiti iz prve ruke – i potpuno ga ignorira kao temu. Paradoks: piju ga autori, kantautori, kompozitori, tekstopisci, aranžeri, svirači i pjevači, a svi zajedno nisu mu posvetili ni slova ni note.
     Postoji doduše mogućnost da se prošvercalo u neki zabačen stih, jer umjetnik nije umio naći drugu rimu za „krivo“, „živo“ i sl., pa tamo egzistira skrivećki, kao strano tijelo. Možda vi znate za takav slučaj; ja ne. No zato sam gotovo siguran da se nikad nije probilo do naslova i glavne uloge u bilo kojem radu domaćih popularnih stvaralaca. To vrijedi za sve razine – gornji dom, donji dom i podrum; za estradne senatore Arsenova tipa – čiji je tematski rekvizitarij tako širok da mu pivo po svoj prilici jednostavno nije palo na pamet, te bi ga trebalo podsjetiti – preko autora sitnijeg zuba, do kuruzne magme koja šiklja kroz dno dna. Kao dokaz, nudim kraći popis pjesama koje ste mogli čuti, ali niste: „Pivo i gitare“, „Pivo na usnama“, „Pivo amaro“, „Pivo noći“, „Pivo ljubavi“, „Sve je to od lošeg piva“, „Pivo daj“, „Hej da si pivo“, „Pivo me je opilo“ itd. Pogađate, na mjestu piva u svim ovim primjerima stoji konkurentska cuga.
     U izboru svoga obrednog pića pop-pjesma ponaša se manje kao pjesma, a više kao pop: vino te vino, misna tekućina „stagea“ koliko i oltara. Sve poetske slike i sva metaforika, redom prizemne i predvidive – uz nešto časnih iznimaka – inspirirane su urodom loze. Što se estradnih radnika tiče, zemlja daje jedino grožđe. A budući da su intimno, s druge strane, do danas posrkali piva u tankerskim količinama, upitali biste se kako je moguće da ih ono nije ni najmanje inspiriralo? Netko sarkastičniji od mene odmahnuo bi rukom uz opasku da je posrijedi tek jedna od stotinu nedosljednosti estrade, djelatnosti licemjernije i od već spomenute Crkve. Profesionalno, obitelj joj je svetinja, a privatno se svi masovno razvode; od trominutnog šlagera stvorila je utvrdu kršćanskog morala, a Severinin desetminutni pornić – triput dulji i popularniji hit - prolazi bez anateme Hrvatske glazbene unije; ne može smisliti Balaševićeva gostovanja u Hrvatskoj, a prva za konvertibilnu pinku skače pjevati Srbima... Popis se nastavlja, no ne moramo, držim, navesti baš svaku hipokriziju da bismo došli do zaključka kako kuruza jedno pjeva, a drugo čini. Onamo „sveta ljubav“, „na tvojoj ruci prsten“, „Gospe moja“, „moja domovina“, „nije u šoldima sve“, redom ideal do ideala, ovamo pak preljub, ševa na internetu, Hala sportova u Novom Beogradu i lova do krova.
     Također: u životu hektolitri piva. Na notnom papiru - ni kapi pjene. Tek vinske mrlje u enormnim količinama.
     Dva pića inače su polovi klasične dihotomije. Vino i pivo, to je kao Beatlesi-Stonesi ili Jasenovac-Bleiburg, s jasno naznačenom idejnom razdjelnicom i suprotstavljenim poklonicima. U lakoglazbenim tekstovima ne očekujte rat svjetonazora i nepomirljive tabore koji se mjerkaju preko čaše. Tu su svi za vino, muza im je imuna na hmelj.
     Rock, naprotiv, kao kudikamo misaonija i manje banalna forma, bavi se pivom. Čim u bircu sukne crnjak, jedan Tom Waits uvali ga u tekst, štoviše, najavi onim izrašpanim glasom repete: „I'll have another stout...“
     Hrvatska estrada ne. Sjever je za kraljevinu, istok za graševinu, zapad za malvaziju, jug za babić i slično. Da netko od korifeja „dalmatinske pisme“ izusti na bini riječ „pivo“, kompletna bi mu publika pala na dupe, pa zbogom karijeri. Jer u tom žanru, najprodornijem u ovdašnjoj potrošnoj muzici, sveto trojstvo čine majka, maslina i vino. Obratiti se nečemu četvrtom? Svetogrđe. Uz vino se ondje živi, ljubi i reže žile, zaklinje materi i uzdiše nad maslinom neobranom. Pa što je nisi obrao, stari? Samo sam se jednom nešto kao ponadao spomenu piva u dalmoškom refrenu, kad su Huljićevi onomad anticipirali bum „urbanih vila“ himnom „Zidam kuću trokatnicu“. Pivo je ipak zidarska cuga, rekoh. Ali nije hodalo. „Mišan malter, motan žicu“, reče Magazinov zidar i ostade žedan. Pivo se tolerira samo živim neimarima, ne onima koji su ponikli iz invencije Huljićeve pjesnikinje tj. žene.
     Da neki proizvođač piva raspiše natječaj za tematsku pjesmu, sigurno bi najbolje rezultate polučio od autora-amatera. Um im je otvoren, naime. Profići su u svoj registar motiva ucementirali vino i male su šanse da ga se odatle ukloni, odnosno zamijeni bilo čime.  
     Postoji li onda barem teoretska mogućnost da dobijemo pivsku pjesmu domaćeg zabavnoglazbenog autora?
    U Stevu Cvikića ne polažem nade, u Huljićku još manje. Što je možda i bolje; neka čast piva ostane neokaljana. A da ipak Arsenu uputimo peticiju?

Komentari


Digg   StumbleUpon   Facebook   Del.icio.us   Croportal   Ispiši   Preporuči

     
SARS

ArhivIzreke o pivu

Religije se mijenjaju; pivo i vino ostaje.
Anonimus

Nacrtaj mi krigl

Homer-Bender
Homer-Bender

Pivnica.net na Facebooku



Montažne i drvene kuće



Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća