Pivnica.net
Banner

Pjena i njezina braća

Pivo i apstinencija

Dražen Matošec   |   28.11.2008.     2921

Pivo i apstinencija
    Od šest i nešto milijardi ljudi, koliko ih otprilike hoda Zemljom, najmanje se četiri u svakom trenutku pitaju: „Zašto ja?“ Zašto sam baš ja ostao bez posla, zašto je mene ostavila žena, zašto se meni stalno pale crvena svjetla na semaforu... Zašto meni, a ne drugima? Izraslo iz dojma silne nepravde, planetarno pitanje broj jedan ima dakle i dopunu: zašto ja, a ne vi? Evo odgovora. Zato što je život tako zamišljen, kao kuhinja koja sreću dijeli u sirotinjskim porcijama, a od peha pravi bakanalije.
     Osobno, ne kanim ovih dana gledati u nebo, stiskati šake i bezglasno micati usnicama koje oblikuju nešto između upita i kletve. Što ćemo, dogodilo se da je mene, a ne koga drugog, uhvatio akutni gastritis. Ako vas uhvati sutra, a to vam ne želim, evo što očekujte. Prije svega, možete odmah zaboraviti na slobodan protok jela i pića, jer vam trbuh više nije porto franco, nego zona karantene koju u širokom luku zaobilazi sve što vrijedi. Kažu da čak i ljubav ide kroz želudac. Da? Kroz moj sigurno ne, taj odnedavno propušta samo kuhanu piletinu, rižu, te šećerne vodice isključivo biljnih aroma. Pogađate, a to će vas najviše zanimati, i pivo je trenutno kontrabanda.
     Apstinencija, da. I to lošija, prisilna.
     S dobrovoljnima se lakše izlazi na kraj. To su one koje svi poznajemo, a obično započinju odmah po Novoj godini. Silvestrovo, ili Sarmagedon, kako bi ga trebalo prozvati, upravo inspirira na velike životne odluke. Što zbog raspojasanosti dostojne Sudnjeg dana, što zbog okruglog datuma koji slijedi, te noći obećajete sami sebi: „Od sutra prestajem pušiti, piti, krkati...“ I doista, iduće jutro prstima požutjelim od nikotina i odojka posežete za cigaretom, kriglom, ili tanjurom, ali ih trgnete kad svijest sikne: „Ne!“. Pa ih držite podalje od grijeha sve do... ako ne dulje, do novogodišnjeg ručka. U slučaju prinudne apstinencije, naprotiv, „ne“ vam umjesto svijesti govori utroba, a s njom nema pogađanja.
     U tom smislu, želudac špila rolu onoga opasnog revolveraša iz „Lucky Lukea“, koji ulazi u saloon i svima naređuje da nadalje imaju piti vodu. Prizor se nastavlja farsično. Stari cuger s kraja šanka – a u njemu neka se prepoznaju svi koji su silom otrgnuti od piva - sa zanimanjem vrti čašu u ruci, pa gucne i veli: „Dakle, to je ta voda...“
     U mom slučaju, voda se zove kamilica i nije mi potpuno nepoznata. Dapače, ni mrska, sama po sebi. Jedino, prije nije bila alternativa pivu, te sam propuštao praviti usporedbe među njima. A evo kako ih sada vidim, tete a tete. Premda joj strukturu ne razbijaju mjehurići, kamilica bojom donekle podsjeća na pivo, iako u nekakvoj pišalinastoj inačici, zbog čega vjerojatno i biva servirana u neprozirnoj, pretežno porculanskoj ambalaži. Okus... monoton, reklo bi se. Malo me uhvati kes kad se sjetim kakve velike mise proizvođači piva priređuju kad ih se pita za tajnu priprave njihova ponosa. Sve je tajna, i sastojci, i proces, a prije svega voda. Iz kojih izvora? To je glavna tajna. Ja, naprotiv, javno odvrtim pipu, javno pustim u šalicu mlaz iz sljemenskog vodovoda, plus kamenac i klor, pa fiju, javno da ne može javnije suknem filter-vrećicu povrh svega, kad voda iz javnog vodovoda javno proključa. I evo žute tekućine bez misterija.
     Doduše, ne uvijek žute. Kad mi popuste kočnice – ali totalno - umjesto kamilice smućkam si borovnicu ili nešto još moćnije. Pitanje koje najčešće razdire pivopije – svijetlo ili tamno - u ovome je domu, naime, proteklih dana svedeno na dilemu: kamilica ili menta?
     Kako vidite, dragi čitatelji, bez svoje volje natjeran sam o pivu pisati po sjećanju. U literaturi se to zove ex ponto, tj. iz izgnanstva: kao Ivo Andrić iz Maribora o Bosni, ili Ovidije o Rimu sa Crnoga mora. I nije, da budem otvoren, nešto osobito traumatično usvojiti navike lišavanja, kulturu odricanja, praksu korizme... Iako, određenih čežnji ima. Na kraju ove priče „i za suze i za smijeh“, obratimo se zato pivu parafrazom onoga nostalgičnog Balaševićevog refrena: „Mog piva nema i ne znam što da radim/Moj trbuh kaže da ni čaj nije loš/Mog piva nema, al' ja živim u nadi/ Da možda ipak negdje srest ćemo se još.“

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Rezultat dvaju monologa u pivnici ne mora biti dijalog.
Murphyjev zakonik, De Neverov zakon o monolozima u pivnici

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pjena i njezina braća