Evo jednog od zanimljivijih pitanja današnjice: ako je točno da odijelo ne čini čovjeka, kako to da modna industrija zgrne nekoliko milijardi eura godišnje? Na tu floskulu – da odijelo ne čini čovjeka – posljednji su masovno nasjeli hipiji, sve dok ih nužda nije torpedirala iz dronjaka u normalnu građansku egzistenciju, a to će reći, bijelu košulju, kravatu i ancug. Fol, odjeća je nebitna u odnosu na unutarnje vrednote onoga tko je nosi. A kad tamo, ispada da na nju padaju komadi, poslodavci i praktično svi drugi koji su čovjeku od važnosti. Odjenite se u krpe i da vidimo kako ćete proći na razgovoru za džob. Ili na manje formalnom intervjuu kod cure koju mislite smotati; dobit ćete preziran pogled, a ne... no, da ne budem prost.
Ne dopustimo, dakle, da nas zavede ni teza kako je ambalaža nevažna za pivo.
Nije mi na kraj pameti ustvrditi da boca čini pivo. Ali mu sasvim sigurno pomaže u pridobivanju simpatija. Pogledajmo na trenutak, naime, kakvim se smjernicama prosječan ljubitelj piva rukovodi pri kupnji. U pravilu bira ono što voli, dakle, uzima iz navike, a tu ambalaža nije bitna. Ili ga vodi nečija preporuka. Ni tu ambalaža ne igra. Ali kad se bira nešto novo i nepoznato, pa pogled padne na dvije boce što stoje jedna do druge na polici, prva u fenomenalno dizajniranoj, trbušastoj, tamnoj boci s promišljeno obojenom etiketom, a susjedna, sirota, u socijalistički vulgarnom komadu stakla koji kao da je iznikao iz nekoć legendarnog sovjetskog smisla za lijepo... koju ćete odabrati? Ako mi reknete da ste nektar od piva pripravni piti i iz ove druge, koja je izgledom negdje u rangu kahlice, neću vam povjerovati.
No da ne bude zabune, pod ambalažom ne podrazumijevam samo ono u što pivo upakira proizvođač, nego i ono u što ga prepakiramo sami: dakle, sve što dragu tekućinu sadrži, obuhvaća i krasi – bio to krigl, čaša ili... vlastiti ukus znate, pa nastavite sami.
Jednostavno, čovjek je vizualno biće, i tu nema pomoći. Osobito mi dečki, koji i jesmo najčešći ljubitelji piva. Kakvi smo, općenito? U kasne sate na televiziji ne biramo kanale što prikazuju vremešne intelektualke dok raspravljaju o Sartreu, nego one u kojima dvije-tri gospodične, uhvaćene kamerom pet minuta nakon punoljetnosti, čine bezobraštine jedva skrivene trima krupnim slovima X. Aute preferiramo u Ferrari-crvenoj, s gumama širine atletske staze na Mamićevu Maksimiru. Mobiteli su nam to draži što su sličniji upravljačkoj ploči Airbusa. Itd., itd. Je li onda čudno ako nam je bitno u što je pivo uliveno?
Međuodnos piva i ambalaže odvjetak je šire relacije između forme i sadržaja, koja vjekovima zbunjuje mislioce. Lule s bradama, kako ih je zvao pokojni Tenžera, nikako se ne mogu dogovoriti što je bitnije: ono unutra ili ono izvana. Elementarna logika nalaže da važnijim proglasimo sadržaj. Točno, ali kako zanemariti da je forma ono što nas dijeli od barbarstva? I vikinzi su lokali pivo, kao i mi. Ali ne iz sofisticiranih čaša s umjetnički oblikovanim nožicama.
Na to koliko je forma važna podsjeća nas i vic o lordu koji doživi brodolom, pa s butlerom pluta oceanom, sve dok ovaj ne klikne: „Sir, morski pas! Probodite ga!“ Gentleman odgovara: „Ribu nožem? Nikad.“ Da je malo poslije otkrio pusti otok i na njemu, nekim čudom, primjerak hladnog lagera skrivena u škrinji s gusarskim blagom, taj ga ne bi pio iz boce. Pivo je ipak samo piće. Ambalaža – to je civilizacija.
A kako izgleda kad civiliziranosti uzmanjka - možda vam uspije dočarati iduća slika. U gostima ste i postavlja se pitanje koje volite čuti. „Pivo?“ „Može.“ Tip vadi bocu iz frižidera, onda dvije čaše za vodu iz ormarića, i natače deci sebi, deci vama. Pitate se: stari, jesi li škrt, ili si jednostavno takvo govedo od domaćina? Ako su i vas katkad ovako pogostili, kao što se događalo meni, sigurno mi nećete tvrditi da je forma puka sluškinja Nj.V. sadržaja.
I na kraju, upitate li autora ovih redaka je li ikad u životu išta otuđio, reći će vam automatski: „Taman posla!“ Ali će nakon kraćeg razmišljanja biti prisiljen dodati: „Osim...“ Da, osim. Osim onom zgodom kad je ovo malo poštenja bilo stavljeno na preveliku kušnju, pa je krasna pivska čaša iz nekog kafića – jedna od onih reklamnih, s logom poznate marke na oblini trupa – završila u kućnom regalu iz kojeg se vadi da u nju bude usuto ono što toliko volim. Bog će me kazniti, znam. Ali se pivo upravo ovoga trenutka iskri u ambalaži kakvu je zaslužilo. A ja, grešnik, uživam.
Naše web stranice koriste kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža.
Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje.