Pivo i akcija

    Kaže Eliot da je „travanj najokrutniji od mjeseci“. Ne, s muške točke gledišta to je siječanj.

     Praktično svi ostali mjeseci u defenzivu tjeraju žene: primjerice listopad, kad se refleksi Oktoberfesta osjete i na ovim stranama, pa proizvođači testosterona pohrle na Karlovačke dane piva i slične kulturno-zabavne sadržaje za sve što piša stojećki.

      Ili prije toga lipanj, u kojem se uvijek nađe kakvo Svjetsko prvenstvo, Europsko prvenstvo, Olimpijske igre, Tour de France, uglavnom, furt neki sportski drek koji okupi frajere uz televizor i pivo, a tzv. ljepši spol degradira do točke nepostojanja. Komadi bi za vrijeme Mundijala komotno mogli navući crne čarape uprte halterima i izazovno se prešetavati između muža i ekrana na kojem se daje osmina finala. Iznudili bi jedino nervozno trzanje glave, da se oslobodi kut gledanja, i nezadovoljno mrmljanje koje u prijevodu znači: „Draga, makni se, slobodan udarac.“ A onda prođe Nova godina i nastupi siječanj.

     Već sam pisao o tome kako izgleda mjesec u kojem žensko naplaćuje sve poraze koje je pretrpjelo tijekom godine.

     Mlađi i stariji dečki kolektivno se premještaju s noge na nogu uz pepeljare postavljene pred izlozima trgovačkih centara, tupa pogleda, očiju uprtih u daljinu, s dogorjelim čikovima koji im prlje prste. Dekoncentrirano otresaju rukom, kao da će struja zraka neutralizirati bol, a kad se to ne dogodi, blentavo zure u šaku. Nema tu enigme, prijatelju, trebalo bi im objasniti, za njihovo dobro; moraš ugasiti pljugu. Koji im je bog, upitao bi se netko neupoznat s uzrocima tako masovne kome. Smrtni slučaj u obitelji, takoreći na nacionalnoj razini? Ne. Rasprodaja.

     Unutra, s uzbudljivije strane izloga, ovih dana punim gasom ordinira supruga, zaručnica, cura, koju fenomen sniženja baca u posve oprečno raspoloženje negoli muža, zaručnika, momka. Kad čuje riječ „akcija“, odmah je i sama za akciju, prepuna poleta, pripravna satima grozničavo prebirati po krpama s naljepnicom „-20%“.  Što je nama finale SP-a, uz gajbu svijetloga, to je njima popust: vrhunac godine, intimni klimaks, raison d'etre. Šiparice i intelektualke, feministice i sponzoruše, milostive i provincijalke, tajkunice i sirote – uvijek imaju nešto ubosti ispod cijene, svedene na zajednički nazivnik ženskog. Malo ih bacaju u bed svjetska ekonomska recesija i neradna nedjelja iznuđena s Kaptola – ali, hej – tjedan ima još šest dana!

     Tako se, dakle, trenutno glavni luzer našao ispred trgovine, u stanju kakvo sam opisao: jer po nepisanom pravilu, no čvršćem od bračnih zavjeta, nije dovoljno to što žena njegova života satima kupuje; obavezno je i da je on prati. I to je valjda dio ženske osvete za ostatak godine.

     Što mu onda preostaje, tom melankoliku pred izlogom, koji se smatrao čovjekom od akcije dok ga natpis „akcija“ nije sveo na mislioca, nego da kontemplira o nepravdi? Bilo je cijele prošle godine sve normalno i kako treba biti, kafić, pivo s dečkima, ona kod kuće, oko štednjaka... Sada, odjednom, sam je u ulozi kandelabra i fali tek da na nj digne nogu nečiji pas u prolazu. Otkud to, misli, praktično iz vedra neba? A onda mu se više ne da misliti, pa uzdahne i krene put mjesta na kojem će se ostvariti poanta ove priče: to je šank. Na kraju kajeva, iz obližnjeg birca pruža se jednako dobar pogled na dućan.

     Mudar potez, stari! Kad već ne možeš ništa promijeniti, popij jedno. Pa makar sam i s turobnim mislima u glavi.

     Eto zašto se po potrošnji piva siječanj polako izjednačuje s lipnjem.

     A evo i ohrabrenja: još malo i mjesec je na izmaku. Nakon toga opet ćemo piti u društvu.