Pivo, bombe i cipoli

Oduvijek sam maštao da budem dopisnik iz inostranstva : Pariz, London, New York, Roma... Love i koka ko salate!

Evo, taj mi se san najzad ostvario, ali ne onako kako sam se nadao: javljam se iz Kruča (vukojebine između Bara i ulcinja) iz Crne Gore. Na pasošu mi je ukucana viza Šćepan-Polje.

Ali, da pođem od početka, koji je sam po sebi bio neobičan.

S. Erić i ja skontamo da smo prekardašili s pićem i da bi najbolje bilo da ohanemo, da se isparimo na more, gdje on ima kuću. Na Dobrinji kupimo karte za Titograd (pošto smo promašili direktni autobus za Ulcinj) i pređemo u kafanu preko puta da ubijemo satak vremena i da popijemo kafu. Naručimo dvije duple kafe i kisele kad meni pogled zaluta na policu s pićima nad šankom.

„Rubin vinjak!", baš kao da sam ugledao dragog prijatelja kojeg dugo nisam vidio. (Što je, u jednu ruku, i tačno.) Zgledamo se S. Erić i ja i naručimo samo po jedan. Ide ko mlijeko. (Ne znam zašto koristim ovo poređenje, jer nikad mi mlijeko nije išlo ko vinjak.)

Prilazi nam frajer i kaže: „Izvinite, nisam prisluškivao, ali sam shvatio iz vaše priče da putujete u Podgoricu. Autobus vam je ovaj čas otišao."

Došlo mi je da skiknem: sve što imam na svijetu mi je u torbi u autobusu.

„Ne brinite, možete ga stići na stanici u Lukavici. ja sam taksista..."

Stignemo autobus, ali, bezbeli, to nije naš.

Taksista, koji nam je naplatio petnaest maraka za vožnju, velikodušno nam nudi besplatnu vožnju natrag.

Vraćamo se u birtiju, ma'nemo još po jedan vinjačić, a jedna gromada od čovjeka nam kaže da ništa ne brinemo, da samo gledamo u njega, da autobus bez njega neće otići, jer je on šofer dotičnog.

Na graničnom prelazu u Šćepan-Polju policajac uzima lične karte, izbjegličke kartone, pasoše...

Provjeru čekamo u kafani, gdje naručimo po jednu lozu 26. juli (što će reći duplu).

Ulazi onaj policajac s mojim pasošem u ruci: vidim da je opet neki belaj.

„Gospodine, ovaj pasoš ne važi."

„Ne razumijem", pokušavam izgledati hladnokrvno, a već se vidim u nekom zarobljeničkom logoru u Crnoj Gori.

„Istekao mu je rok važenja."

Odahnem i pokazujem drotu produžetak na slijedećoj stranici i on mi daje turističku vizu na mjesec dana. U Podgorici nam treba čekati voz za Ulcinj narednih pet sati, pa zaključujemo da nam je jeftinije platiti taksi do Kruča nego sjediti u kafani sve to vrijeme.

Najzad u Kručama!

Negdje sam pročitao kako je u toku rata, kad je bila granatirana zgrada Televizije, neki neupućeni strani novinar pitao raju:

„Jeste li vi svi Muslimani ovdje?"

„Jebi ga, sad jesmo", odgovorio mu je mrko neko.

Tako se sad nekako i ja osjećam dok slušam prijetnje o NATO intervenciji, o ultimatumima, o vanrednom stanju i mada znam da je to još jedan pičkin dim Zapada, ne mogu a da ne mislim kako bi to bilo ironično da sad poginem - kao Crnogorac.

Raja me pitaju, znajući da sam se tek vratio iz Amerike, „hoće li Amerikanci napasti", baš kao da ja pušim Clintonu i znam sve njegove planove. Razuvjeravam ih da neće i kažem im ono što znam da im je milo čuti: da su Amerikanci pičke, da oni vrlo dobro znaju da nemaju nikakve šanse, da znaju kako su Crnogorci i Srbi zajebani, da samo blefiraju...

Sjedimo ispred granapa u Kručama i tamanimo pive (pola marke klipača), a na zidu plakat, reklama za nikšićko pivo: moj jaran Emir Kusturica s čašom u ruci nazdravlja pobjedi.

„Čijoj?", pitam se u sebi. (Ko zna, možda će jednog dana negirati da se ikad slikao za taj plakat?)

Inače, Kruče mi vraćaju ratne uspomene iz Sarajeva - gruva li gruva! Ali, ne granate, nego dinamit: tako se ovdje peca riba.

S. Erić i ja spremamo se za partiju preferansa kad po njega, koji roni kao vidra, ko bez duše trči Zeko:

„Ima sigurno dvjesto kila!"

U Baru je to hiljadu dvjesto maraka na pijaci, što je nekih devet hiljada dinara - vjerovatno više od plate Momira Bulatovića.

Inače, u Kručama ima jedan dobar fol: ko god spomene politiku, dužan je kupiti gajbu pive. U to se ne računa Slobo Milošević, kojem svi redom jebu majku, kojeg niko i ne računa političarem, nego ga i javno, na crnogorskoj televiziji, proglašavaju luđakom.

Šutim, ali mislim: „A, da ste kojim slučajem pobijedili u ratu - bio bi vam veći nego Njegoš."

U kafani Točak, kod Rifata, slušam nekog beogradskog šupka kako nekom lokalnom zevzeku objašnjava kako su Muslimani u Sarajevu postavili sami sebi bombu na pijaci, a potom optužili Srbe...

Ovaj ga zabezeknuto i skoro s obožavanjem gleda, dok šupak nastavlja prditi:

„Treba da znaš te stvari", dok ja po hiljaditi put zahvaljujem Bogu što još nije izmišjen neki aparat za čitanje misli, jer bih već davno bio mrtav.

Jedne noći sam bio malo više pihnuo, potpuno zaboravio gdje sam, pa nešto pričam S. Eriću:

„...što mrzim te četnike...", a on me krvnički udara nogom ispod stola, pa ja nastavljam:

„...te početnike-pisce, nikad doći do pisaće mašine u redakciji od njih..."

Naveče sjedimo na terasi Vesine kuće i pržimo S. Erićev tal cipola, pijemo hladno bijelo vino, igramo remija, a ja mislim:

„Kako bi sve ovo divno bilo da nisam u inostranstvu!"

Dario Džamonja - posljednja autobiografija: „Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kad sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja. Do sada sam objavio slijedeće knjige priča: Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani i Prljavi veš."

Treći i posljednji put, umro je 2001. godine u Sarajevu.

„Džamonju sam više gledao s čašom u ruci, nego bez. Čaša je bila njegov sastavni dio, a ono u čaši suđena slabost koje se nije stidio. Pio je sve dok alkohol nije počeo da ga davi tražeći izlaz, a to nije bilo lako ni za gledanje. U tome je bilo više tragedije nego naturalizma. I kad je pao, Džamonja je to radio sa stilom i rijetko bez posljedica, uvećavajući breme prestižnog pijanca. Staklo naočala znalo mu se zabosti pored oka, krv poteći, ruka pući i to čujno, pa su neki sa strahom odskakali zamišljajući da se to moglo desiti i njima. Sve se kod Džamonje moglo slomiti i razbiti, osim čaše iz koje je pio.

Čaša je uz pomoć čarolije ostajala cijela i na sigurnom dok je Daco drži. Toliko bi se napio da nije imao drugog izlaza osim da umre ili ode kući. Nagovarao sam ga na ovo drugo. Alkohol je za njega bio neka vrsta odgođenog samoubistva ali i način da pusti duha iz boce. Bilo mu je ispod časti da se umiljava životu.

P.S. Sada ono što pamtim od Dace nije više na zemlji, nego u njoj. Posljednjih godina ono što je najbolje u gradu sabira se na ateističkom groblju. Ateizam je postao oaza u kojoj se krišom biva i vjeruje u nešto svoje, lično. Darija smo sahranili s naočalama i mašinom za pisanje. Nad svježom humkom govorio je Abdulah Sidran; više uzdisao nego govorio. Ne znam što baš danas, poslije toliko godina, zamišljam Dacine naočale, previjene flasterom. Valjda zato što je na njih bilo prešlo nešto od te velike - male duše.