Pisali za vječnost, lokali do smrti

Krajem srpnja 2004. Havana se pržila na paklenih četrdeset stupnjeva. Za šankom El Floridite ipak je bilo ugodno svježe. Arhivski klima-uređaji još su udarnički šljakali. Barmen tamne nauljene kose spretno je mućkao daiquirije, pravi kralj kultnog bara natopljenog šorama i literaturom. Moja draga i ja smjestili smo se s lijeve strane masivnog šanka, odmah uz nalakćenu šutljivu figuru Ernesta Hemingwaya. Kokteli su nam pouzdano klizili niz žedna grla. Barmen nije imao ništa protiv da otvorimo i svoju bocu bijelog mekog ruma, pa da doziramo po potrebi, čekajući novu rundu njegova talenta...

Možda mi se samo pričinjalo, ali dok sam se naslanjao na njegovo korpulentno brončano tijelo, Papa Ernest kao da mi je zavjerenički namignuo. Probijajući se u sumrak kroz rasplesane grupice ljudi na Maleconu, slušajući muziku oceana, dijeleći i primajući cugu, dokusurili smo naše zalihe ruma. Razdragano, mokro i, za Hemingwayeve visoke standarde, ipak amaterski.

Kad god je boravio na Kubi (u isprekidanim razdobljima od 1940. do 1960.), na imanju Finca Vigia iznad Havane, Hemingway je svakodnevno podržavao istu dramaturgiju: ustajao bi u šest izjutra, neobuzdano udarao po pisaćoj mašini do 12 (na tom su čarobnom karipskom otoku, primjerice, nastala remek-djela "Kome zvono zvoni" i "Starac i more") a onda se spuštao u grad na lokanje.

"Gotov do podneva, pijan do tri", opisivao je vlastiti ustaljeni tajming. Uz Floriditu, druga omiljena Ernestova baza bila je obližnja birtija La Bodeguita del Medio. Ondje se napajao mojitom, pa se na tamošnjim policama iznad šanka i danas može pročitati oporučno i potpisano, da se nikada ne zaboravi: "My mojito in La Bodeguita, My daiquiri in El Floridita."

Lov na sabljarke Naravno, šankerski rituali prekidali bi se u dane nabrijanih pohoda na sabljarke. Tada bi Hemingway s momcima na palubu svoje brodice Pilar nakrcao sanduke ruma, piva i gina, pa na pučinu! U vrijeme Drugog svjetskog rata, Pilar je bila opremljena mitraljezima i radarima, a Hemingway i dečki njome su lovili nacističke podmornice. Iako ga je kasnije za te njegove zasluge američka vlada odlikovala brončanom medaljom, vjerojatno je više vremena posvetio pijančevanju na valovima nego izviđanju njemačkih torpeda.

Ratna reporterka i spisateljica Martha Gellhorn, Hemingwayeva treća supruga predbacivala mu je da "cugersku patrolu" koristi samo kao izgovor da zbriše od nje. I da se radije ide naljoskati s dečkima nego da doista pomogne u sprečavanju rata. Ernest joj je hladno odgovorio: "Draga, pijančevanje jest rat."

Prastara je i omiljena urbana legenda o alkoholno-tempiranom književničkom zanatu. Popularni mit o tome da pisci uopće nisu baždareni, da cugaju daleko više, mističnije i uzvišenije od profanih smrtnika, jedan je od najraširenijih klišeiziranih mitova otkad postoji ova profesija. Tome se u pravilu dodaje omiljena mistifikacija o izravnom utjecaju maligana na otvaranje neslućenih prostranstava inspiracije. Nema, dakako, egzaktnog dokaza da je alkohol pogonsko gorivo stvaralaštva. Formula je uvijek banalno jednostavna: ili znaš pisati ili ne znaš. Džaba ti ločeš, ako si netalentiran. Jedino talent može biti nebaždaren.

Prema mnogim biografima, William Shakespeare se često znao nalokati kao svinja po špelunkama elizabetanskog Londona. No, neće svaka pijana svinja postati Shakespeare. Ima tu jedna druga kvaka. Činjenica jest da alkohol potapa i sagorijeva inhibicije. Pisci su u pravilu neponovljive individue, tankoćutne biljke (čak i kad su zaogrnute naizgled surovom kaktusovom kožom) okrenute na svoju ruku. Ovaj dodatni tekući alat za razvaljivanje uvijek im je služio kao mogućnost jednog osigurača više - oklopa oko vlastite ranjivosti, privatne ili stvaralačke. Oni koji to nisu znali ili nisu mogli izbalansirati i zauzdati svoje demone autorskih i ljudskih kriza, našli bi se u žešćem sranju.

...

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Globusa broj 1205 od 10. siječnja 2014.