Pivari u 19. stoljeću još su teško izlazili na kraj s jakošću piva i temperaturom za vrijeme vrenja. Postupak proizvodnje stabilnijih piva s donjim vrenjem tako da ih se skladištili na hladnom mjestu razvijen je u minhenskoj pivovari 'Spaten' nakon 1836. godine. No, unatoč novom načini vrenja uskladištena piva ostajala bi tamnosmeđa ili jantarstocrvena sve do 1842. godine kada je pivo dobilo bistru, zlaćanu boju. Uspjelo je Josefu Grollu koji je u čekom gradu Plzenju pripremio prvu sladnu kašu i postupkom donjeg vrenja prvi na svijetu dobio svijetli lager. Česi su sagradili novu pivovaru i angažirali bavarskog pivara nakon što su 1838. godine u kanalizaciju izlili još jednu šaržu užasno lošeg piva.
Brian Glover u 'Svjetskoj enciklopediji piva' navodi kako je blijeda boja vjerojatno bila samo slučajnost. Ječam koji je uzgajan u tom kraju imalo je malo bjelančevina što je pridonijelo bistroći, a iz slada u pivo nije izvučena boja je voda u plzenjskoj četvrti Bubenc bila vrlo mekana. Sadržavala je malo vapnenca koji izvlači boju iz slada u pivo. Plzenjski zlatni lageri isticali su se i zbog načina posluživanja. Pivo se, naime, posluživalo u vrčevima od gline, keramike, raznih metala i kože. Pivo je bilo dobro, ako su valjali mirisi i okusi. Kako je Češka u to vrijeme bila poznata po staklarstvu zlatni lager točili su u staklene krigle i - zvijezda je bila rođena.
Taj način proizvodnje uskoro se proširio u Njemačkoj i Europi, a kasnije i diljem svijeta. U to doba Plzeň je bio poznatiji pod njemačkim imenom Pilsen pa se takvo pivo često nazivalo pilsom, a način proizvodnje pilsnerskim. Vrlo brzo, lageri nadahnuti pilsnerom postali su najrasprostranjenije međunarodno pivo.
Pouzdaniji postupak donjeg vrenja donekle je pridonio smanjenju problema oko ukiseljenog piva i gubljena nadzora nad razmnožavanjem kvasaca, ali bitka s temperaturom, ni u pivovari, ni u gostionici nije dobivena. Pivari su htjeli pripravljati pivo tijekom cijele godine, a da im toplije vrijeme ne pokvari proizvod dok su pivopije tražile ohlađeno piće koje će im ugasiti žeđ.
Problem se rješavao ledom koji bi se skupljao zimi i pohranjivao u podzemnim prostorijama gdje bi se zadržavao cijelo ljeto. Veću upotrebu leda s jezera i planina omogućio je poboljšan prijevoz. Velike gromade leda, čija je uporaba postala vrlo rasprostranjena, pomogle su da se pivo održi hladnim tijekom ljeta. U pivarskom gradu Strasbourgu, u Francuskoj, 1867. godine bilo je 46 velikih hladnjača, a procjenjuje se da su pivovare u SAD-u 1875. godine upotrijebile 30 milijuna leda.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 393 od 22. lipnja 2016.