Kažu da i ćorava kokoš nađe zrno, što hoće reći da se nešto dobro može postići i ne htijući, slučajno. Isto ne htijući može kokoš kljucnuti po zrnu koje je neće nasititi, nego – opiti. Tako na požutjelim stranicama lokalnog tiska pronašli smo zanimljivu priču o kokošima koje su kljucale po voću koje je bilo konzervirano rakijom, što nas frapantno podsjeća na onu famoznu scenu iz dokumentarca Ta divna stvorenja u kojoj razne divlje životinje teturaju pijane jedući fermentirane plodove drveta marula. Naše kokoši prošle su još puno gore, ali na sreću ipak ne i tragično.
Listajući stare brojeve Jednote, tjednika češke manjine koji izlazi u Daruvaru, u broju 18 iz 1984. godine nalazimo jedan od nastavaka feljtona Podborské poznámky (Podborske bilješke) Milade Brod Hašpl, učiteljice koja je cijeli radni vijek provela u školi u Končanici, ali je pisala sjećanja na djetinjstvo provedeno u rodnom Gornjem Daruvaru, koje se u narodu naziva Podborje. Među bilješkama u tom broju nalazi se i ova o žednim seljacima i pijanim kokoškama. Priča doduše ne govori o pivu, ali je jako otkačena i zaslužuje iznimku:
Bilo je godina kada podborske šljive uopće nisu rodile. Pa je šljivovica, uostalom bilo kakva rakija, bila prava rijetkost. Bilo je uobičajeno i da se rakija peče od trešanja, višanja, jabuka, krušaka i uopće od svega onog što živoj duši može osigurati da usta napuni destilatom. Tako su u mnogom kućanstvu do proljeća bile popijene sve zalihe alkohola, pa nije bilo ništa čudno da gazda popije i rakiju iz staklenki u kojima su bile marinirane trešnje ili višnje. Stoga bi te trešnje i višnje opljesnivjele pa ih je gazdarica morala izbaciti na đubre.
Na bunjištu je pljesnive plodove zobala perad, a kad bi se gazdarica vratila kući, imala je što vidjeti. Sve je ležalo po dvorištu s nogama u zraku, kao pobijeno na bojištu. Domaćice su mislile da je kokoši, guske, pure i patke pokosila nekakva kuga. Pa bi na brzinu perad očerupale do posljednjeg perca i paperja i ostavile na gnojištu da ujutro nesretne ptice zakopaju. A ujutro ih je tek dočekao prizor! Sirota perad vukla je krila po zemlji i izgledala kao da ustaje iz mrtvih. Još dugo im perje ne bi naraslo a pogled na njih izazivao bi smijeh i suosjećanje jer su zbog žeđi svojih gospodara ostali bez perja, ali za divno čudo barem nisu ostali bez života…
S češkog preveo Mato Pejić
